Previsoka očekivanja – kad teret tuđih i vlastitih zahtjeva guši autentičnost
Mnogi među nama nose razne životne terete. Klijenti taj teret opisuju ponekad kao veliki kamen, kao gusta ljepljiva masa, a ponekad kao snažne lance. Svatko ima svoju specifičnu metaforu. No jedna stvar uvijek je ista – taj teret, bilo da dolazi od drugih ili ga namećemo sami sebi, gotovo kao pravilo guši slobodu i autentičnost.
Potaknuta coaching sesijama s klijenticom kojoj taj teret predstavljaju nevjerojatno visoka očekivanja, pišem ovaj članak u nadi da ću doprijeti do čitatelja među vama koji se također bore s velikim očekivanjima, s ciljem da pronađete ono što vam istinski treba. Hajdemo zajedno upoznati dubinu očekivanja.
Rana iskustva i formiranje uvjerenja
Kao što često možete pročitati u mojim člancima, a vjerujem i na raznim drugim mjestima, većina toga što danas predstavlja vas ili mene, oformilo se još u ranom djetinjstvu, najčešće do 7. godine života. Ako ste kao dijete odrastali u kaosu, u obitelji u kojoj je bila narušena dinamika odnosa zbog nezrelih roditelja ili recimo prisutnosti alkoholizma ili droga, gotovo ste sigurno razvili svoju strategiju preživljavanja. Neke od najčešćih strategija preživljavanja su: poricanje, potiskivanje, projekcija, racionalizacija, disocijacija, regresija, sublimacija, intelektualizacija… Kao što vidite, ima ih poprilično, a nisam ih niti sve nabrojala. Ponekad te strategije dolaze i u paru, kao što je slučaj kod moje klijetice s visokim očekivanjima kod koje sam prepoznala disocijaciju (odvajanje od vlastitih misli, osjećaja, uspomena ili identiteta) i racionalizaciju (pronalaženje logičnih, ali često neistinitih objašnjenja za neuspjehe ili neprihvatljiva ponašanja kako bi se opravdalo sebe).
Vratimo se na djetinjstvo. Kada dijete živi u nepredvidivoj okolini, ono će na sve moguće načine pokušati uspostaviti kontrolu ili predvidjeti što se događa kako bi se osjećalo sigurno. To zapravo znači da je dijete u toj dobi prisiljeno preuzeti uloge koje nisu primjerene njegovoj dobi (na primjer, briga o sebi, briga o mlađoj braći ili sestrama, čak i o roditeljima), a što posljedično dovodi do snažne potrebe za kontrolom. Dijete tako uči da se mora oslanjati isključivo na sebe i da “sve mora biti savršeno” , jer savršenstvo je čarobna formula da se izbjegnu negativne posljedice ili da se privuče pažnja. U tom “survival modeu” ne postoji prostor za istraživanje vlastitih želja, potreba i istinskog ja. Dijete uči potisnuti svoju autentičnu prirodu u korist uloge koja osigurava preživljavanje ili privlačenje pažnje.
U korijenu je potreba za prihvaćanjem i validacijom
U disfunkcionalnim obiteljima, djeca često osjećaju nedostatak bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja. Pokušavaju zaslužiti ljubav i pažnju ispunjavajući, često vrlo nerealna očekivanja, bilo roditelja ili drugih značajnih figura. Ovo može voditi do toga da zabetoniramo poruku o sebi poput ove: “Vrijedim samo ako sam dovoljno dobar/dobra, ako radim stvari kako se od mene očekuje.” U tom slučaju autentične reakcije, emocije i ponašanja postaju manje važni od “ispravnih” odgovora koji donose odobravanje.
Ako je sve savršeno, nema mjesta za kritiku ili razočaranje, što smanjuje osjećaj nesigurnosti i anksioznosti tada, ali i kasnije, u odrasloj dobi. I tako se, malo po malo, razvija perfekcionizam kao još jedan obrambeni mehanizam. U pokušaju da sve kontrolira kako bi bilo savršeno, osoba gubi kontakt sa svojim spontanim, autentičnim impulsima.
Previsoka očekivanja u odrasloj dobi
Nažalost, naše tijelo sve pamti, pa tako i događaje iz prošlosti. Zbog toga razni mehanizmi preživljavanja koje smo razvili u djetinjstvu ostaju i u našoj odrasloj dobi kao obrasci prema kojima se ponašamo. Osobe koje su u djetinjstvu razvile potrebu za ispunjavanjem očekivanja često privlače partnere ili situacije u kojima se taj obrazac ponavlja (npr. nasilni partner, osjećaj iskorištavanja na poslu). Osjećaj “nemam pravo glasa” ili “iskorištavaju me” direktno se nadovezuje na dječje iskustvo prepuštenosti i nedostatka vrijednosti. U ovakvim odnosima, autentično izražavanje je potisnuto u korist održavanja “mira” ili zadovoljavanja tuđih potreba.
Takve osobe također često imaju poteškoća s postavljanjem granica. Strah od razočaranja drugih ili odbacivanja sprječava postavljanje zdravih granica, što dovodi do preuzimanja previše obaveza i osjećaja preplavljenosti, a nerijetko i izgaranja. Da se razumijemo, osobe koje su sklone prevelikim očekivanjima često su izuzetno uspješne u karijeri. Međutim, to je često pogonjeno unutarnjim kritičarem koji stalno traži više i nikad nije zadovoljan. Novi posao, iako predstavlja priliku, donosi i nove pritiske i očekivanja, što može eskalirati anksioznost. Unutarnji pritisak da se bude “najbolji” često sprječava autentično izražavanje kreativnosti i strasti, pretvarajući posao u još jedno polje gdje se ispunjavaju očekivanja, umjesto da se živi istinski.
Anksioznost kao neželjeni privjesak
Kada je osoba stalno u “survival modeu” i ima duboko ukorijenjeni strah da će razočarati druge ili se osjećati manje vrijednom, to potiče stalni napor da se sve drži pod kontrolom i “da se ne pogriješi”. Taj strah onemogućuje autentično preuzimanje rizika i istraživanje novih mogućnosti.
Drugim riječima, osoba konstantno osjeća prevelik pritisak i ne može se prepustiti. Tijelo i um signaliziraju da je emocionalni teret s kojim se osoba nosi prevelik. Anksioznost pojačava potrebu za kontrolom, što pojačava pritisak ispunjavanja očekivanja, što pak pojačava anksioznost – začarani krug u kojem je autentičnost zarobljena.
No izlaz postoji, kroz rad na emocijama, umu i tijelu (holistički pristup). U radu sa mnom najprije ćemo kreirati tvoje sigurno mjesto. Zatim ćemo zajedno pronaći obrasce koji se stalno pojavljuju i sprječavaju te da se prepustiš, kao i rješenja / strategije koje će za tebe funkcionirati. Ako rezonira s tobom, slobodno se javi. Veselim se biti tvoja podrška.
© Created with passion by La boss 2024. | Pravila privatnosti