Svi mi želimo samo jedno – biti sretni. Želimo to sebi, želimo to svojim obiteljima i partnerima. Težnja za srećom postala je imperativ modernog društva, do te mjere da prestižna svjetska sveučilišta poput Harvarda i Yalea danas nude cijele kolegije posvećene isključivo ovoj temi. Štoviše, na Yaleu je upravo to postao najpopularniji kolegij u povijesti tog sveučilišta. No, usprkos svim knjigama samopomoći, aplikacijama i savjetima, čini se da nam taj osjećaj stalno izmiče. Zašto je tako teško otkriti formulu kako biti sretan?
Odgovor na ovo pitanje krije se u jednom paradoksu koji je prepoznao slavni neurolog, psihijatar i otac logoterapije, Viktor Frankl. U svojoj kultnoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom, kao i u zapisima koji su inspirirali poglavlja moderne literature o svrhovitom življenju, Frankl nas podsjeća na veliku istinu: sreća se ne može progoniti. Ona mora proizaći.
Jeste li ikada primijetili kako neke stvari u životu jednostavno ne idu kada ih previše silite? Zamislite situaciju u kojoj ste usamljeni i silno se želite zaljubiti. Osjećate tugu jer nemate partnera i svaki vaš izlazak, svaka kava i svaki pogled usmjereni su prema tom jednom cilju: pronaći “onog pravog” ili “onu pravu”. Što se više trudite i što više grčevito želite da se to dogodi, to se potencijalni partneri više udaljavaju, a vi ostajete frustrirani.
Logoterapija ovaj fenomen naziva hiperintencija – to je pretjerana namjera, grčevito nastojanje da postignemo nešto što se zapravo može dogoditi samo spontano. Kada trčimo za srećom ili ljubavlju držeći u rukama mentalnu “mrežu za leptire”, mi zapravo tjeramo taj osjećaj od sebe. Jer da, sreća je poput leptira. Ako je proganjate, pobjeći će. No, ako se smirite i preusmjerite pažnju, ona će vam nečujno sletjeti na rame.
Kada se konačno prepustimo, kada u nama proradi ono duboko prapovjerenje u život, u svemir ili u Boga, stvari se odjednom počnu slagati. I nemojte, molim vas, to prapovjerenje shvatiti kao pasivno odustajanje. Ovdje je riječ o dubokoj duhovnoj vjeri da nismo sami, da naš život ima strukturu i da će se prave stvari dogoditi onda kada budemo spremni, a ne onda kada mi to ultimativno zahtijevamo.
Isti ovaj princip hiperintencije, popraćen pretjeranim analiziranjem (što logoterapija naziva hiperrefleksija), viđamo i kod problema s anksioznošću. Kada osoba pati od anksioznosti, njezin cijeli fokus postaje sama ta anksioznost. “Zašto mi srce brže kuca? Hoću li doživjeti panični napad? Kako da se riješim ovog straha?” Što više razmišljamo o dijagnozi ili simptomima, to ih više hranimo svojom pažnjom. Krug se zatvara, a mir postaje nemoguća misija.
Kako se izvući iz tog začaranog kruga? Odgovor leži u moćnoj logoterapijskoj tehnici koja se zove derefleksija.
Derefleksija znači svjesno skretanje pogleda sa sebe, sa svog problema i svojih strahova prema van. Umjesto da se pitamo kako biti sretan ili kako ukloniti anksioznost, logoterapija nas uči da se okrenemo svemu onome što imamo u životu, a što nadilazi našu trenutnu situaciju ili dijagnozu. Kada pažnju preusmjerimo na ljepotu prirode, na rad na nekom projektu koji nas ispunjava, ili na pomaganje prijatelju koji prolazi kroz teško razdoblje, naša se unutarnja sigurnost i mir počinju vraćati sami od sebe. Sreća se pojavljuje tiho, kao nuspojava te promjene fokusa.
Logoterapija je jedinstvena po tome što prepoznaje da čovjek nije samo tijelo i psiha, već da posjeduje i treću, duhovnu dimenziju (u logoterapiji nazvanu noetička dimenzija). To nema nužno veze s religijom u klasičnom smislu, već s onim ljudskim duhom koji je sposoban izdići se iznad patnje, pronaći smisao u teškim trenucima i osjetiti duboku povezanost sa životom.
Frankl nas uči da zapravo ne želimo samo “biti sretni”. Ono što mi uistinu tražimo jest razlog za sreću. A taj razlog uvijek pronalazimo izvan nas samih. Kada sreću postavimo kao glavni cilj, stvaramo nerealno i nedostižno očekivanje. Sreća sama po sebi nije emocija koja može trajati vječno i bez prestanka jer život donosi neizbježne uspone i padove – katastrofe, razočaranja i konflikte koji su jednako dio ljudskog iskustva kao i uspjeh, harmonija i dobra sreća.
Zato se istinska sreća javlja onda kada smo najmanje fokusirani na sebe. Ona dolazi kada se predamo nekom cilju koji nam je važan, kada stvaramo nešto smisleno ili kada se s ljubavlju predajemo drugom ljudskom biću. Sreća je, slikovito rečeno, nagrada koja nas dočeka na cilju nakon što smo učinili nešto što ima duboku vrijednost. Ona je nuspojava pronalaska smisla. Ako vas zanima kako se ovi principi povezuju s istočnjačkom filozofijom dugovječnosti i svrhe, svakako pročitajte naš članak o tome kako se nadopunjuju smisao života, logoterapija i ikigai.
Kako biste lakše primijenili ove koncepte u svakodnevnom životu, odvojite nekoliko minuta za iskren razgovor sa sobom. Donosimo vam duboka pitanja inspirirana knjigom 21 reflections on living with purpose, kao i nekoliko dodatnih pitanja koja će vam pomoći da preusmjerite svoj fokus sa proganjanja sreće na življenje smisla.
Pitanja za vas:
Prisjetite se trenutka kada ste doživjeli veliku sreću. Što ste tada radili?
Je li u tom trenutku vaš fokus bio na vama samima, na nekom drugom ili na nečem sasvim trećem?
Koji su bili stvarni razlozi zbog kojih vas je taj specifičan trenutak učinio sretnima?
Postoji li neko područje u vašem životu (npr. ljubav, karijera, zdravlje) gdje trenutno osjećate grč jer previše forsirate rezultat (hiperintencija)? Kako bi izgledalo kada biste u to područje unijeli malo prapovjerenja i prepustili se?
Kada vas obuzmu briga ili anksioznost, na što biste izvan sebe – na koje hobije, ljude ili plemenite ciljeve – mogli svjesno skrenuti svoju pažnju već danas (derefleksija)?
Što je to što možete učiniti za nekog drugog, a što bi vas natjeralo da barem na sat vremena potpuno zaboravite na vlastite probleme?
Zapamtite, ključ za to kako biti sretan nije u neprestanom analiziranju vlastitog raspoloženja. Ključ je u tome da podignete pogled, izađete iz vlastitog uma i dopustite svijetu da vam ponudi smisao koji vas čeka. Sreća će vas tada sama pronaći.
