Kada tek krenemo na rad na sebi, posve je prirodno da osjećamo nestrpljenje. Želimo znati gdje se nalazimo, što s nama “nije u redu” i kako to što brže popraviti. Zbog toga se u praksi coachinga i psihoterapije vrlo često susrećem s klijentima koji već na prvoj ili drugoj seansi postave pitanje: “Možete li mi dati konkretan feedback o meni? Što vi vidite, kakav sam ja zapravo?”
Iako ovo pitanje proizlazi iz iskrene želje za napretkom, traženje brze procjene od stručnjaka u tako ranoj fazi vrlo je nezahvalan, pa čak i riskantan teren. Zašto profesionalci izbjegavaju davati “instant etikete” i kako nas krivo shvaćeni feedback može usporiti umjesto da nam pomogne?
Prije svega, važno je postaviti jasne i zakonske granice struke koje svaki klijent treba znati. Postavljanje kliničkih dijagnoza (poput kliničke depresije, općeg anksioznog poremećaja, i sl.) isključiva je odgovornost i ovlast psihijatra.
Ni coach ni psihoterapeut (koji nije primarno psihijatar) zakonski i etički ne smiju i ne mogu klijentu zalijepiti medicinsku dijagnozu. No, čak i izvan kliničkih okvira, davanje brzih procjena osobnosti na samom početku suradnje krije u sebi jednu veliku psihološku zamku.
Ljudski um voli prečace i kategorije. Ako stručnjak u ranoj fazi, na temelju samo sat ili dva razgovora, neoprezno kaže: “Primjećujem kod vas elemente anksioznog ponašanja”, klijentov mozak to vrlo lako može prevesti u: “Ja sam anksiozna osoba.”
U tom trenutku, prolazno stanje ili obrazac ponašanja skače na razinu identiteta. Klijent se zaključava u rečenicu “Ja sam takav/takva” i nesvjesno počinje živjeti u skladu s tom etiketom, što u potpunosti blokira njegov stvarni rad na sebi.
Kako to izgleda u praksi? Sjetimo se klijentice Ivane, koja je došla na coaching zbog treme prije javnih nastupa. Već na kraju prve seanse pitala je: “Imam li ja socijalnu fobiju ili sam samo nesigurna, što vi kažete?” Da sam joj ponudila brzu definiciju, Ivana bi tu etiketu ponijela kući kao opravdanje. Umjesto toga, istražili smo njezinu potrebu za brzim odgovorom. Osvijestili smo da njezino tijelo kroz tremu šalje signal, ali da ona sama ima slobodu izbora kako će se postaviti prema tom strahu.
U coachingu i logoterapiji (psihoterapijskom pravcu dr. Viktora Frankla), fokus nikada ne stavljamo na bolest, manu ili etiketu. Mi čovjeka ne promatramo kao žrtvu njegovih gena, odgoja ili trenutnih simptoma.
Zlatno pravilo logoterapije: Čovjek ima pravo biti anksiozan, uplašen ili tužan na razini svoje psihe i tijela, ali on u sebi nosi i duhovnu dimenziju koja posjeduje takozvanu prkosnu moć.
To znači da fokus našeg rada nije izoliranje problema i analiziranje “što je sve u meni pokvareno”, već otkrivanje: “Što sve ja mogu učiniti UNATOČ tome kako se trenutno osjećam?”
U tablici u nastavku prikazano je kako se fokus mijenja ovisno o pristupu:
| Tradicionalni fokus na etiketu | Fokus u logoterapiji i coachingu |
| “Ja sam kronično anksiozan i zato ne mogu promijeniti posao.” | “Osjećam snažnu tjeskobu u tijelu, ali unatoč njoj imam slobodu poslati životopis.” |
| “Moja dijagnoza/osobina me definira i kontrolira.” | “Moje stanje je samo dio mog trenutnog krajolika, a ne moj identitet.” |
| Traženje potvrde i odgovora izvana (od stručnjaka). | Buđenje unutarnje snage i preuzimanje odgovornosti za akciju. |
Upravo u tom prostoru – u prostoru gdje klijent shvaća da ne mora čekati da svi simptomi nestanu kako bi počeo živjeti smisleno – zapravo dolazi do istinskog, dubokog ozdravljenja.
Ako želite istinski napredak, važno je dopustiti odnosu s coachem ili terapeutom da se razvija prirodno.
Vaš coach ili psihoterapeut nije sudac niti mehanizator koji vam nakon sat vremena daje tehnički pregled s popisom neispravnih dijelova. Njegova je uloga da drži ogledalo u kojem ćete vi sami, kada se prašina slegne, jasno vidjeti tko ste i što sve možete – unatoč svim izazovima koje nosite.
Želite li iskusiti osobni rad 1na1, javite mi se s povjerenjem.
Frankl, V. E. (1988). Liječnik i duša: Temelji logoterapije i egzistencijalne analize. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
International Coaching Federation (ICF). Code of Ethics. Poveznica na ICF etički kodeks
Corey, G. (2016). Theory and Practice of Counseling and Psychotherapy. Cengage Learning.
Yalom, I. D. (2002). The Gift of Therapy: An Open Letter to a New Generation of Therapists and Their Patients. HarperCollins.
