Kada prvi put sjednete u stolac nasuprot psihoterapeuta ili coaching stručnjaka, obično dolazite s idejom o tome što želite reći. Možda ste pripremili popis tema, posložili misli i odlučili zvučati pribrano. A onda, već nakon nekoliko minuta razgovora, grlo se steže, glas podrhtava i suze kreću same od sebe.
U tom trenutku većina ljudi osjeti mješavinu stida, neugode i panike. Prva automatska reakcija obično je isprika: “Oprostite, žao mi je što plačem, inače nisam ovakav/ovakva.”
Ako ste se prepoznali u ovome scenario, niste sami. Pitanja poput “zašto stalno plačem na psihoterapiji” ili “je li u redu plakati pred coachem” među najčešćim su dilemama koje muče klijente. U ovom članku detaljno ćemo istražiti zašto se to događa, što te suze zapravo znače za vaš napredak i kako razlikovati plakanje na terapiji od onoga na coachingu.
Kratak i najtočniji odgovor glasi: Da, to je potpuno normalno, očekivano i, štoviše, vrlo poželjno.
Psihoterapijske seanse nisu običan, svakodnevni razgovor uz kavu. To je specifičan, duboko intiman prostor kreiran s jednim glavnim ciljem – da skinete društvene maske i obrambene mehanizme koje nosite kako biste preživjeli svakodnevicu.
Evo nekoliko ključnih razloga zašto se suze tako često aktiviraju na psihoterapiji:
Prepoznavanje sigurnog okruženja: Naš živčani sustav je nevjerojatno pametan. Kada osjeti da se nalazi u prostoriji s osobom koja ga ne osuđuje, ne kritizira i aktivno ga sluša (što je temelj terapeutskog odnosa), on automatski spušta štit. Suze su signal da se vaše tijelo konačno osjeća dovoljno sigurno da otpusti kontrolu.
Otvaranje potisnutih emocionalnih ladica: Mnogi ljudi funkcioniraju po principu “guranja stvari pod tepih” kako bi mogli raditi, brinuti o obitelji i preživjeti teške periode. Kada terapeut postavi pravo pitanje, on zapravo otvara te zaključane ladice. Suze su izravan rezultat suočavanja s nakupljenom tugom, povredama ili traumama.
Emocionalna katarza (čišćenje): Plakanje je prirodni, biološki mehanizam detoksikacije organizma od stresa. Emocionalne suze sadrže višu razinu hormona stresa (poput kortizola i ACTH) te neurotransmitera leucin-enkefralina (prirodnog analgetika). Kada plačete na terapiji, vaše tijelo se doslovno kemijski prazni i rasterećuje.
Iako se plakanje događa u oba konteksta, važno je razumjeti razliku između suza na psihoterapiji i suza na coaching seansama, jer se ova dva modaliteta razlikuju po svojim ciljevima.
Psihoterapija se bavi dubinskim procesima, mentalnim zdravljem, preispitivanjem prošlosti, zacjeljivanjem trauma i rješavanjem dubokih unutarnjih konflikata. Suze na terapiji često su povezane s gubitkom, tugom, starim ranama iz djetinjstva ili osjećajem bespomoćnosti. One služe iscjeljenju.
Coaching je primarno usmjeren na sadašnjost, budućnost, postavljanje ciljeva i postizanje osobnog ili profesionalnog rasta. Međutim, vrhunski coaching često dotiče duboke unutarnje barijere.
Kada klijent zaplače na coachingu, to je najčešće zbog:
Frustracije i preopterećenosti (burnouta): Kada shvate koliko su iscrpljeni balansiranjem karijere i privatnog života.
Proboja (Aha-trenutaka): Kada klijent osvijesti ograničavajuće uvjerenje koje ga godinama koči (npr. “Shvatio sam da mislim da nisam dovoljno dobar za uspjeh”). Te suze su često mješavina olakšanja i spoznaje.
Straha od promjene i neizvjesnosti: Kada se suočavaju s donošenjem velikih životnih ili karijernih odluka.
U coachingu suze nisu znak da trebate odustati od ciljeva, već pokazatelj da ste dotaknuli točku koja vam je iznimno važna i na kojoj leži vaša najveća blokada.
Neki klijenti se susreću s fenomenom da plaču doslovno na svakom susretu, tjednima ili mjesecima zaredom. Ako se pitate je li to znak da vam je lošije ili da terapija ne djeluje, odgovor je ponovno – ne.
Ako plačete na svakoj seansi, to obično znači da je vaš “emocionalni rezervoar” bio prepun do samog vrha. Ako ste godinama ili desetljećima šutjeli, trpjeli i bili “jaki za druge”, ne možete isprazniti taj rezervoar kroz dvije ili tri seanse. Vašem živčanom sustavu potrebno je vrijeme da profiltrira sav nakupljeni emotivni dug.
Također, intenzitet plakanja ovisi i o terapijskom pravcu. Primjerice, gestalt terapija, koja je vrlo fokusirana na proživljavanje emocija u sadašnjem trenutku i tjelesne senzacije, često izaziva intenzivnije i češće suze. S druge strane, pravci poput logoterapije (usmjerene na smisao) ili kognitivno-bihevioralne terapije (KBT) mogu biti strukturiraniji, pa se intenzitet suza s vremenom može brže smanjiti jer se fokus prebacuje na kognitivne alate i strategije.
Sram zbog plakanja pred nekim duboko je ukorijenjen u našem društvu koje suze često tumači kao slabost ili gubitak kontrole. Evo nekoliko činjenica koje vam mogu pomoći da prevladate taj sram:
Vaš terapeut/coach želi da izrazite emocije: Za stručnjaka s kojim radite, vaše suze nisu smetnja niti “gubitak vremena”. One su najvrjedniji putokaz. Suze pokazuju gdje se nalazi stvarna tema, što vas doista boli i na čemu treba raditi.
To je znak hrabrosti, a ne slabosti: Mnogo je lakše sjediti na seansi i “intelektualizirati” – pričati o problemima hladno i racionalno, kao da se događaju nekom drugom. Dopustiti sebi ranjivost i zaplakati pred drugom osobom zahtijeva golemu hrabrost.
Terapeutski mamurluk je stvaran: Sasvim je normalno da se nakon seanse na kojoj ste puno plakali osjećate fizički i mentalno iscrpljeno, kao da vas je “pregazio šleper”. To se naziva terapeutski mamurluk. Planirajte svoje seanse tako da nakon njih ne morate odmah na važan poslovni sastanak; dajte si pola sata za laganu šetnju, vodu i povratak u stvarnost.
Iako je plakanje na seansama zdravo i ljekovito, važno je pratiti kako se osjećate izvan terapijske ordinacije.
Ako primijetite da vas plakanje na seansama toliko iscrpljuje da više nemate snage za svakodnevno funkcioniranje, da se osjećaj “prazne baterije” proteže kroz cijeli tjedan, te da vas prati konstantan osjećaj beznađa, gubitak apetita ili poremećaj sna – vrijeme je za otvoren razgovor s vašim stručnjakom.
U takvim situacijama, kada je živčani sustav preopterećen, uvođenje farmakoterapije (antidepresiva ili anksiolitika) u dogovoru s psihijatrom može biti izvrstan korak. Lijekovi u ovom kontekstu djeluju kao “kemijska štaka” – oni podižu bazičnu razinu energije u mozgu i stabiliziraju emocije, čime vam daju snagu da nastavite raditi kvalitetnu psihoterapiju bez osjećaja da se utapate u vlastitim suzama. Kombinacija psihoterapije i farmakoterapije danas se smatra zlatnim standardom u liječenju teže emocionalne iscrpljenosti i depresivnih stanja.
Suze na psihoterapiji i coachingu nisu dokaz da se raspadate, već dokaz da se sastavljate. One su jasan znak da ste zakoračili iza fasade i da ste spremni suočiti se sa svime što vas koči kako biste stvorili sretniji i ispunjeniji život. Sljedeći put kada osjetite da suze dolaze, nemojte ih gutati niti se ispričavati. Duboko udahnite, uzmite maramicu i dopustite sebi da osjetite ono što je predugo čekalo da bude viđeno.
