Svatko od nas se barem jednom u životu našao na onoj groznoj prekretnici kada se sve ruši. Možda je to bio iznenadni otkaz, bolan prekid duge veze ili jednostavno onaj osjećaj kada se probudite usred noći, gledate u strop i pitate se: „Što ja radim sa svojim životom?“
Kada se nađemo u takvom stanju, obično mislimo da nas je slomio taj jedan loš događaj ili neka „pogrešna“ odluka iz prošlosti. No, istina baš i nije toliko crno-bijela. Ono što nas stvarno gura preko ruba u pravu životnu krizu nije pogrešan korak, nego – tapkanje u mjestu. Slama nas donošenje odluka koje ostanu samo na riječima i ono beskrajno vrćenje filmova u glavi zbog kojeg se tjednima ne pomičemo s točke.
U ovom članku ćemo kroz jednostavne primjere i znanstvene dokaze otkriti zašto je bilo kakva akcija bolja od najbolje kognicije (razmišljanja) i kako pokrenuti svoj život čak i kada niste potpuno sigurni u ishod.
Kada ljudi prolaze kroz teške periode, često pomisle da s njima nešto duboko nije u redu ili da su psihički oboljeli. No, stručnjaci krizu objašnjavaju kroz jednu odličnu usporedbu sa zrakoplovom: bolest je kvar na motoru zrakoplova, dok je kriza situacija u kojoj pilot jednostavno gubi kontrolu nad upravljačem.
To znači da možete imati savršeno ispravan zrakoplov (biti potpuno zdravi i materijalno osigurani), ali ako pustite upravljač i prepustite se struji, upast ćete u krizu. S druge strane, dobar pilot može sigurno sletjeti čak i s pokvarenim motorom ako preuzme kontrolu.
Kriza je zapravo alarm. Ona je užasno neugodna, ali nas tjera da se trgnemo i promijenimo smjer koji nam više ne donosi ništa dobro.
Da bismo razumjeli kako točno upadamo u krizu, upoznajmo Marka. Marko već tri godine radi na poslu koji mu polako siše životnu energiju. Šef je toksičan, atmosfera je grozna, a Marko svaku nedjelju navečer provodi s grčem u želucu (op.a. nedjeljnom neurozom).
Svake nedjelje Marko donese „čvrstu odluku“: „E, od sutra je dosta. Radim novi životopis i dajem otkaz.“ No, dođe ponedjeljak, javi se strah od besparice i Marko ne poduzme apsolutno ništa. Odluka je ostala samo na jeziku.
U psihologiji ovo zovemo „odlukama usnama“. To su one odluke koje zvuče sjajno dok o njima pričamo na kavi, ali čim se suočimo s prvom preprekom, obrišemo ih i nastavimo po starom.
Drugi problem je stanje neodlučnosti – ono kada Marko tjednima važe: „Bi li ostao ili otišao? Što ako odem pa bude još gore? Što ako ostanem pa poludim?“ Važno je shvatiti: i neodlučnost je odluka. To je nesvjesna odluka da ostanemo u blatu. Najgora moguća stvar koju možemo napraviti za svoju psihu jest ostati u lošoj situaciji, a istovremeno svakodnevno kukati, žaliti se i patiti, bez da poduzmemo ijedan konkretan korak. Marko nije upao u krizu zbog lošeg posla, nego zbog tri godine donošenja odluka koje su ostale samo na riječima.
Kako onda izgleda izlaz? Pogledajmo Elenu. Elena se našla pred bolnim razvodom. Brak je odavno mrtav, no Elena je prestravljena. Muče je tisuće kognitivnih pitanja: „Hoću li moći sama plaćati stan? Hoće li djeca propatiti? Što ako zauvijek ostanem sama?“ Da je Elena ostala samo u svojoj glavi, analizirajući svaku sitnicu, brzo bi doživjela slom.
Kroz rad sa stručnom osobom, Elena je naučila ključni životni princip: „Half sure, but full hearted“ (Napola sigurna, ali cijelim srcem).
To znači sljedeće: nitko u životu ne može imati 100% jamstvo da će mu nova odluka donijeti sreću. Čekati potpunu sigurnost znači dočekati starost u čekaonici. Elena je prihvatila rizik, stala iza svoje odluke i – povukla konkretan potez. Unajmila je stan i pokrenula papire za razvod.
Zašto je ova akcija važna? Zato što je Elena izišla iz svoje glave i prešla u stvarnost. Čim je počela pakirati kutije, njezina ruka je primila upravljač zrakoplova. Akcija prekida ono mučno vrćenje misli u krug (stručno nazvano ruminacija) i trenutačno smanjuje tjeskobu.
Ovo je najveće olakšanje: čak i ako naša odluka ne ispadne najbolja, mi nismo izgubljeni. Ako Elena nakon nekoliko mjeseci shvati da joj život u tom gradu ili tom stanu ne odgovara, ona može jednostavno sjesti, ponovno odvagnuti stvari i donijeti – novu odluku. Život se ne završava jednom pogreškom. Ključ je u tome da se krećemo. Akcija nam daje informacije s terena, dok nas puko razmišljanje drži zarobljenima u vlastitom strahu.
Kada prolazite kroz ovakve periode, stručna pomoć (bilo kroz psihoterapiju, savjetovanje ili profesionalni coaching) djeluje kao vaš suvozač, ali njezina uloga ovisi o tome gdje se točno nalazite:
Ako još niste u krizi, ali osjećate da klizite (preventivni rad / coaching): Tada je zadatak stručnjaka da vas lagano „uštipne“ i skrene vam pažnju na opasnosti. Postavit će vam pitanja koja izbjegavate: „Gledaj, već mjesecima samo pričaš da ćeš promijeniti prehranu/posao/odnos, a ne radiš ništa. Vidiš li kamo te to vodi?“ Cilj je probuditi vas prije nego što padnete.
Ako ste već u dubokoj krizi i sve se srušilo: Tada se uloga stručnjaka potpuno mijenja. Vi već predobro vidite opasnost i bol, stoga vas stručnjak više ne zamara time. Njegov zadatak je preusmjeriti vaš pogled na prilike. Pomaže vam da među ruševinama uočite ono jedno malo „za što“ vrijedi ustati iz kreveta i napraviti sljedeći smisleni korak.
Kako bih vam pokazala da iza svega ovoga nisu samo prazna naklapanja, želim s vama podijeliti i nekoliko važnih istraživanja na tu temu.
Velika dugogodišnja istraživanja (S. Nolen-Hoeksema, Sveučilište Yale) pokazala su da ljudi koji satima pokušavaju „razmisliti o svojim problemima“ bez poduzimanja akcije zapravo samo dublje tonu u depresiju i anksioznost. S druge strane, oni koji su poduzeli bilo kakvu fizičku akciju usmjerenu na rješavanje problema – makar i sitnu – doživjeli su trenutačni pad hormona stresa i brži oporavak. (Izvor: Journal of Abnormal Psychology).
I znanstvenici s Harvarda (Sveučilište Harvard, Gilbert & Ebert) pratili su ljude koji donose odluke. Otkrili su da su oni koji su donijeli konačnu odluku i odmah krenuli u akciju bili neusporedivo sretniji i brže su se prilagodili novom životu od onih koji su stalno ostavljali „otvorena vrata“ i ponovno vagali opcije. Akcija doslovno „zaključava“ naš unutarnji mir. (Izvor: Journal of Personality and Social Psychology).
Ako se trenutačno nalazite na životnom raskrižju i osjećate se izgubljeno, zapamtite Marka i Elenu. Prestanite tražiti savršene odgovore u svojoj glavi jer ih tamo nećete naći. Glava se smiruje tek kada se tijelo pokrene.
Donesite odluku. Nemojte samo pričati o njoj – napravite jedan mali, makar nesavršeni korak već danas. Pustite da vas vodi princip „napola sigurni, ali cijelim srcem“. Jer na kraju dana, život se ne rješava razmišljanjem, život se rješava življenjem.
Trebate li podršku na tom putu, javite se za individualni rad.
