Živimo u vremenu kada su nam sve informacije svijeta nadohvat ruke. Police knjižara i profili na društvenim mrežama preplavljeni su savjetima koji obećavaju brzu transformaciju, a industrija rada na sebi buja. Pa ipak, u svojoj praksi coachinga i psihoterapijskog rada sve se češće susrećem s jednim neobičnim paradoksom.
Na seanse mi dolaze klijenti koji su, slikovito rečeno, “doktorirali” na vlastitim problemima. Pročitali su desetke knjiga, poslušali sve relevantne podcaste i teorijski razumiju svoje ponašanje bolje od bilo koga. Oni točno znaju iz kojeg dijela djetinjstva vuču koji obrazac i zašto u određenim situacijama reagiraju burno.
Ovi klijenti dolaze s jasnim ciljem: traže odgovor na pitanje kako promijeniti život, ali nesvjesno očekuju da će kroz 2-3 sata seanse dobiti “još samo nekoliko alata i tehnika” pa da mogu otići kući i sami, snagom svog uma, popraviti stvar. No, unatoč golemom znanju, stvarna promjena izostaje. Zašto nam puko sakupljanje informacija ne pomaže i gdje zapravo nastaje blokada?
U sociologiji postoji jedno zanimljivo područje koje se bavi time kako ljudi tretiraju znanje u modernom društvu (tzv. sociologija znanja). Danas smo naučeni da znanje promatramo kao robu – nešto što se kupuje, sakuplja i posjeduje. Kada prenesemo taj model na rad na sebi, upadamo u opasnu zamku. Počinjemo vjerovati: “Ako sakupim dovoljno informacija, riješit ću problem.”
Međutim, u praksi se događa nešto sasvim drugo. Sakupljanje znanja često postaje naš najsuptilniji mehanizam obrane. Dok god naš mozak analizira problem, slaže kockice i bavi se teorijom, mi se osjećamo sigurno jer imamo privid kontrole. No, dok god smo “samo u glavi”, mi zapravo uspješno izbjegavamo ono najvažnije – proživljavanje i otpuštanje neugodnih emocija.
Kako to izgleda u praksi? Uzmimo za primjer Marka, visokoobrazovanog menadžera i perfekcionista. Marko dolazi na coaching jer pati od kroničnog stresa i osjećaja da mora sve kontrolirati. Na prvoj seansi ponosno objašnjava kako je pročitao tri knjige o stresu, zna sve o kortizolu i načinu na koji njegov mozak reagira na pritisak. Želi samo “brzi alat” kako bi smanjio napetost i nastavio raditi istim tempom. Kada ga pitam: “Marko, što u ovom trenutku osjećaš u svom tijelu?”, on me blijedo gleda. Njegovo tijelo je potpuno ukočeno, vilica stisnuta, a disanje plitko. Marko sve zna, ali ne osjeća ništa. On pokušava mislima riješiti problem koji se fizički zaključao u njegovom tijelu.
Jedan od najpoznatijih psihoterapijskih pravaca, logoterapija, nudi predivno objašnjenje za ovaj problem. Logoterapija nas uči da je čovjek cjelina sastavljena od tri dijela: tijela, psihe (uma) i našeg duhovnog dijela.
Frankl je uočio da ljudi koji su skloni perfekcionizmu i analiziranju često upadaju u dvije zamke:
Pretjerano razmišljanje (hiperrefleksija): Toliko analiziraju svaki svoj korak i simptom da postaju robovi vlastitih misli.
Pretjerana namjera (hiperintencija): Toliko grčevito žele pod svaku cijenu “popraviti” sebe i svoj život odmah, da potpuno blokiraju prirodan proces promjene.
Ako je vaš problem (poput tjeskobe, kroničnog umora ili straha) nastao kao posljedica duboke emotivne povrede ili preopterećenja živčanog sustava, vi ga ne možete riješiti isključivo kognitivno – odnosno čistom logikom. To je kao da pokušavate popraviti softverski problem na računalu tako da samo brišete prašinu s ekrana. Možete imati savršenu mapu grada u glavi, ali ako ne pokrenete noge i ne zakoračite na cestu, vi se niste pomaknuli s mjesta.
Znanstvena istraživanja iz područja kognitivne psihologije pokazuju nam zašto knjige imaju ograničen domet. Dokazano je da samo čitanje o nekoj aktivnosti (primjerice, o meditaciji ili postavljanju granica) u našem mozgu aktivira centre za nagradu na sličan način kao da smo tu aktivnost doista i proveli. To stvara opasnu iluziju – osjećamo se privremeno bolje jer mislimo da radimo na sebi, dok realno u svom svakodnevnom životu nismo promijenili ništa.
Nadalje, kada smo u stanju kroničnog stresa, naš prefrontalni korteks (dio mozga zadužen za logiku i sve ono znanje iz knjiga) doslovno se gasi. Tijelo preuzima kontrolu i prelazi u mod preživljavanja. Zato klijenti u teoriji znaju da ne bi trebali vikati na partnera ili se slamati pod pritiskom, ali u praksi njihovo tijelo reagira automatski, prije nego što razum uopće stigne doći do riječi.
Ako želite prekinuti začarani krug vječnog analiziranja i uistinu otkriti kako promijeniti život, potrebno je proći kroz proces transformacije koji ne traje sat ili dva, već zahtijeva vrijeme i strpljenje.
Znanje iz knjiga je tek putokaz na cesti. No, da biste uistinu stigli na odredište i promijenili svoj život, morate si dopustiti da prohodate taj put – korak po korak, osjećaj po osjećaj. Želite li da vas ja vodim na tom putu, kontaktirajte me s povjerenjem.
Frankl, V. E. (1988). Liječnik i duša: Temelji logoterapije i egzistencijalne analize. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Mannheim, K. (1936). Ideology and Utopia: An Introduction to the Sociology of Knowledge. Routledge & Kegan Paul.
Bergsma, A. (2008). Do self-help books help? Journal of Happiness Studies, 9(3), 341-360. Poveznica na istraživanje o učincima samopomoći
Pennebaker, J. W. (1997). Writing about emotional experiences as a therapeutic process. Psychological Science, 8(3), 162-166.
