Anksioznost je dio života svakog čovjeka. Ona je poput ostalih osjećaja koje imamo – poput tuge, smijeha, veselja, boli… Ponekad je osjetim ja, a sigurno je povremeno osjećate i vi. I ona je prisutna u nama da nas ZAŠTITI. Ona je za nas zapravo korisna, jer nas potiče na oprez i djelovanje. No, ima taj jedan ALI. Kada anksioznost postane dominantna sila u našem životu, preuzima kontrolu nad našim svakodnevnim mislima, osjećajima i tijelom, tada je vrijeme da se njome pozabavimo. Prvi korak u tom procesu je razumijevanje anksioznosti. Stoga sam odlučila napisati članak koji će vam pružiti jedan cjeloviti pregled svega vezanog uz anksioznost, nadam se dati odgovore na vaša najčešća pitanja i pruži konkretne alate za njezino prihvaćanje (ne suočavanje).
Krenimo i ovdje od osnova. Mnogi ljudi brkaju strah i anksioznost, no važno je razumjeti razliku. Strah je emocionalna reakcija na specifičnu, prepoznatljivu prijetnju; recimo idete uz rub ceste i zamalo vas lupi auto. Anksioznost je, s druge strane, osjećaj nejasne, neodređene tjeskobe, brige ili nelagode. Recimo da idete uz rub ceste, auta nema na vidiku, ali vi se stalno okrećete i brinete hoće li vam se nešto dogoditi. Iz ovog školskog primjera možemo vidjeti da je strah usmjeren na sadašnjost, dok anksioznost često izvire iz brige o budućnosti, o potencijalnim opasnostima koje možda nikada neće nastupiti.
No, nije uvijek tako jednostavno. Viktor Frankl, poznati psihijatar i utemeljitelj logoterapije, smjera psihoterapije čija sam edukantica, smatrao je da anksioznost nije uvijek samo posljedica kemijskog disbalansa u mozgu. On je tvrdio da je u srži anksioznosti često prisutan “egzistencijalni vakuum”, što je zapravo osjećaj praznine, besmisla i nedostatka svrhe u životu. Pojasnit ću i to.
Recimo da ste na poslu koji ne volite. Iako imate dobru plaću i sigurno radno mjesto, svaki dan osjećate tjeskobu i pritisak u prsima. Pitate se “zašto radim ovaj posao?” ili “što je smisao ovoga?”, i ne pronalazite zadovoljavajući odgovor. Ta praznina, taj nedostatak svrhe, polako se pretvara u anksioznost. Tijelo reagira na unutarnji sukob, čak i ako ne postoji vanjska prijetnja. Frankl bi rekao da ta anksioznost zapravo signalizira da se trebate zapitati je li to pravi put za vas i što je ono što vašem životu daje smisao. Dakle, kada ne znamo zašto nešto radimo, kada nismo sigurni u vlastite vrijednosti ili kada naš život nema jasan smjer, osjećamo se izgubljeno i to može dovesti do duboke anksioznosti.
Anksioznost se može manifestirati na različite načine, pa možemo reći da je kod svakoga iskustvo jedinstveno. Naravno, prepoznamo li njezine signale na vrijeme, sprječit ćemo potencijalni razvoj psihoze. U nastavku s vama dijelim neke od najčešće spomenutih simptoma.
Fizički simptomi anksioznosti:
Psihički simptomi anksioznosti:
Trajanje anksioznosti je vrlo individualno i razlikuje se od osobe do osobe. Uobičajeno je da se anksioznost pojavi kao prolazna reakcija na određeni stresni događaj, poput javnog nastupa, ispita, ili promjene posla. U takvim situacijama, ona nam može služiti kao koristan signal, potičući nas da se bolje pripremimo i da budemo oprezniji. Kada se stresni period završi, i anksioznost obično nestaje.
Međutim, kada osjećaji tjeskobe, brige i straha postanu dominantni i ne odlaze, a traju duže od šest mjeseci i značajno utječu na vaš svakodnevni život, tada govorimo o anksioznom poremećaju. U takvom stanju, anksioznost nije samo reakcija na vanjski događaj, već postaje stalni pratilac.
Bez obzira na to koliko dugo anksioznost traje, važno je zapamtiti ključnu poruku: anksioznost ne mora biti doživotna presuda. Može se ublažiti, njome se može upravljati, pa čak i potpuno je nadići. Mnogi su ljudi, uz podršku, edukaciju i rad na sebi s coachem ili psihoterapeutom, pronašli put do unutarnjeg mira.
Anksioznost i depresija često idu ruku pod ruku. Mnogi ljudi s depresijom doživljavaju i anksioznost, i obrnuto. Naime, oba stanja imaju zajedničke korijene i mehanizme u mozgu, ali se manifestiraju na suprotne načine. Kako sam već spomenula, anksioznost usmjerena na budućnost, na stalnu brigu o onome što bi se moglo dogoditi. S druge strane, depresija je često usmjerena na prošlost, na osjećaj gubitka, neuspjeha ili bespomoćnosti.
Probat ću vam to objasniti slikovito. Zamislite da je vaš mozak poput velikog zapovjednog centra s brojnim “glasnicima” koji šalju poruke. Ti glasnici su neurotransmiterske kemikalije. Neke od najvažnijih su serotonin, koji utječe na raspoloženje, dopamin, zadužen za motivaciju i užitak, te norepinefrin, koji kontrolira energiju i reakcije na stres.
Kada se količina ovih glasnika poremeti – bilo da ih je premalo ili previše – to može zbuniti cijeli sustav. Istraživanja pokazuju da isti problem s tim glasnicima može istovremeno uzrokovati i anksioznost i depresiju. To je kao da se pokvari dio u autu koji je povezan s više funkcija: zbog istog kvara auto može ići presporo (depresija) i istovremeno se previše tresti (anksioznost).
Osim toga, ova dva stanja su povezana i na psihološkoj razini, i tu nastaje pravi začarani krug. Ako imate socijalnu anksioznost, tada imate potrebu maknuti se od ljudi. Na primjer, možda vas je strah izlaziti, pa ćete se prestati družiti s prijateljima. S vremenom, kako ćete biti sve češće izolirani, to bi vas moglo dovesti do usamljenosti. Pogađate, usamljenost je savršen put prema depresiji.
Kada radim coaching s poslovnim ljudima, vlasnicima biznisa i menadžerima, često mi spominju stalnu brigu. Stalno brinu o rezultatima, o sastancima, o tome hoću li sve stići napraviti, hoće li negdje pogriješiti… Ta ih stalna briga, naravno, iscrpljuje. Kako su stalno u stanju visoke pripravnosti, oni troše ogromnu količinu mentalne i fizičke energije. I na kraju su preumorni za sve. Ta iscrpljenost ponekad dovodi do toga da ne žele više raditi ništa. A ta bezvoljnost je jedan od glavnih znakova depresije.
Konačno, tu je i gubitak nade. Ako se borite s anksioznošću, i čini vam se da nema kraja, lako možete osjetiti da je situacija beznadna. Taj osjećaj da ništa ne možete promijeniti i da nećete uspjeti izaći iz tog stanja je ono što nazivamo bespomoćnost, i ta bespomoćnost također često prelazi u depresiju. Zato anksioznost i depresija često dolaze u paketu, hraneći jedna drugu. Borba s jednim stanjem može povećati rizik od razvoja drugog. U oba slučaja, važno je potražiti stručnu pomoć kako bi se radilo na uzroku, a ne samo na simptomima.
Prvi korak je prepoznati i prihvatiti svoje trenutno stanje. To znači priznati sebi da ste anksiozni i ne se pritom osuđivati. Nažalost često vidim slučajeve gdje ljdui pokušavaju potisnuti ili ignorirati anksioznost, a onda ih upravo to čini još anksioznijima. Pa kako učiniti ovo o čemu pričam?
Idući puta kada osjetite da postajete anksiozni, najprije si recite glasno ili unutarnjim monologom: “OK, osjećam se anksiozno i to je u redu.” I odmah nakon toga napravite jednu laganu vježbu koju često preporučujem svojim klijentima, a to je uzemljenje (eng. grounding), odnosno usredotočenost na sadašnji trenutak. Vježba je vrlo kratka i jednostavna, a sve što trebate napraviti je usredotočiti se na svoja osjetila, ovim redom.
Nakon što se “vratite ovdje”, kada se emocije malo slegnu, postavite si pitanje suprotno od onog o čemu razmišljate. Naime, anksioznost često proizlazi iz katastrofičnih misli. Kako izgleda ova vježba? Umjesto da kažete “Ovo je katastrofa”, preokrenite priču i upitajte se: “Što je najgore što mi se može dogoditi? I ako se to dogodi, kako ću se nositi s tim?”
Mnogi moji klijenti, baš kao i ja sama, prošli su put od preplavljenosti osjećajem anksioznosti do pronalaženja unutarnjeg mira. Dijelim s vama nekoliko njihovih priča, naravno, s izmijenjenim imenima.
Ana je dolazila na coaching zbog pritiska u prsima i čestih napadaja panike na poslu. Kroz rad na prepoznavanju svojih misli i promjeni percepcije straha, shvatila je da njezina anksioznost nije slabost, već signal tijela da nešto treba promijeniti. Nekoliko mjeseci kasnije još se uvijek suočava s izazovima, ali je naučila kako prihvatiti svoje osjećaje i djelovati unatoč njima.
Marku se anksioznost manifestirala prije svakog važnog sastanka. Svoje stanje opisivao mi je kao da ima “noge u betonu”, a onda i grčeve u trbuhu. Pokazala sam mu nekoliko tehnika disanja, koje su mu pomagale da se ponovo poveže s vlastitim tijelom. Njegovo iskustvo je dokaz da anksioznost nije samo “u glavi”, već se reflektira na cijelo tijelo. Ključno je raditi na oba aspekta.
A tu je i moj primjer. Kada sam krenula na individualne satove psihoterapije radi jedne traume iz djetinjstva, prije svakog sata bih se tresla, iako sam mentalno bila OK i svjesna da nema opsanosti. Kako se kaže, tijelo pamti, a moje se nije osjećalo najsigurnijim. Jer kada proživimo traumu, naš živčani sustav reagira onako kako je naučio – kao da se opasnost ponavlja pa se aktivira simpatički živčani sustav – “bori se ili bježi” obrazac. Svoje sam tijelo smirivala vježbama koje potiču stimulaciju našeg desetog živca, nervusa vagusa, kako bih svoj sustav vratila na parasimpatički rad, koji nas smiruje i pomaže nam da se opsutimo. Naime, kada se nervus vagus aktivira, on šalje signale cijelom tijelu da je sigurno, što utječe na smanjivanje otkucaja srca, usporavanje disanja i opuštanje napetih mišića. Kako sam to radila? Podigla sam palac kao da stopiram, približila ga svojim ustima i lagano nekoliko minuta u njega puhala. Skoro zvuči prejednostavno da bi bilo istinito, zar ne?
Anksioznost je složeno stanje, no s pravim alatima, strategijama i podrškom, njome se može uspješno upravljati. Ovaj članak je tek početak vašeg puta prema unutarnjem miru, a najvažnije je da ne stanete ovdje.
Ako anksioznost ometa vaš svakodnevni život i osjećate da vam je potrebna podrška na tom putu, ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć. Zato sam s puno ljubavi i znanja kreirala online program Antistress Bootcamp. Program je namijenjen svima koji žele dublje razumjeti uzroke svoje anksioznosti i naučiti konkretne tehnike kako bi preuzeli kontrolu nad svojim životom. U listopadu otvaram prijave za novu grupu, a sve detalje možete pronaći na linku.
Također, rad s iskusnim coachom ili psihoterapeutom može vam pružiti alate potrebne za preuzimanje kontrole nad vlastitim životom. Sjetite se Franklove misli: “Ako ne možemo promijeniti situaciju, možemo promijeniti sebe.” Put do mira počinje s vama.
P.S. Za provjeru razine anksioznosti možete koristiti validirane upitnike, poput Beckova inventara anksioznosti (Beck Anxiety Inventory – BAI). No, važno je naglasiti da su takvi testovi samo informativnog karaktera i ne zamjenjuju stručnu dijagnozu. Ako smatrate da imate anksiozni poremećaj, obratite se svom liječniku obiteljske medicine ili psihoterapeutu.
