Kao profesionalni coach usmjeren prvenstveno na karijeru sa smislom, često se susrećem s pričama na koje bi čovjek kada ih čuje pomislio – kako je to uopće moguće? Pritom mislim na dio mojih klijentica, koje čine otprilike jednu trećinu osoba s kojima surađujem, koje su briljantne žene, visoko pozicionirane – menadžerice, direktorice, liderice. To su žene koje su postigle sve vanjske simbole uspjeha – odlične pozicije, visoke plaće, skladne obitelji, kuću, automobil i sve što društvo definira kao idealan život. Ipak, u našim uvodnim razgovorima, obično bi mi rekle: “Nešto ne štima. Osjećam se prazno” ili “Kao da sam postala emocionalno otupljena.”
Njihova priča je zapravo priča o zlatnom kavezu. Izvana su vidljivi sjaj i blagostanje, a iznutra tuga i osjećaj gubitka. Godine provedene u korporaciji, usmjerene isključivo na ispunjavanje tuđih, nametnutih ciljeva, dovele su do toga da su izgubile sebe. Izgubile su identitet izvan korporativne titule. Udaljile su se od svoje autentičnosti i potisnule ono što zaista jesu i što zaista žele. Mnoge od njih su upravo zbog te unutarnje praznine “prerezale” – dale otkaz i napravile ogroman zaokret u karijeri, pokrenule vlastiti biznis ili se posvetile potpuno novim područjima. Njihova praznina bila je signal da je vrijeme za radikalnu promjenu.
Za dubinsko razumijevanje unutarnje praznine, neophodno je okrenuti se logoterapiji i egzistencijalnoj analizi, čiji je utemeljitelj bio psihijatar Viktor Frankl. On je ovu pojavu nazvao egzistencijalni vakuum. Naravno, pojasnit ću.
Egzistencijalni vakuum nastaje kada čovjek, nakon što su sve njegove primarne potrebe (materijalne, društvene, sigurnosne) zadovoljene, izgubi temeljnu svrhu i smisao života. U našem društvu, često nas uvjeravaju upravo u suprotno. Od djetinjstva nam govore da će nam sreću donijeti imati (položaj, novac, imetak), umjesto biti (autentičan, smislen, odgovoran). Kada se materijalni ciljevi dostignu, a smisao se ne pronađe, javlja se praznina, praćena anhedonijom – nemogućnošću doživljavanja zadovoljstva.
Osobe na visokim pozicijama su posebno ugrožene jer im korporativni ciljevi nude zamjenski smisao – smisao koji im je nametnut izvana, a ne izvučen iz dubine njihova bića. Frankl tvrdi da čovjeka pokreće volja za smislom (Wille zum Sinn). Ako ta volja ostane frustrirana, neispunjena, osjećaj praznine je neminovan. Da zaključim, praznina je znak da ste previše živjeli “kako su drugi svirali” i zapostavili svoju jedinstvenu svrhu.
Sve pak nas to nažalost dovodi do nove zamke. Naime, praznina koju osjećamo može se pretvoriti u emocionalnu otupljenost, koja pak je – obrambeni mehanizam. Nakon godina prolongiranog stresa i emocionalne iscrpljenosti u korporaciji, vaš um se automatski “isključuje” kako bi se zaštitio od previše svega (informacija, očekivanja… ). Moram napomenutida to nikako nije znak slabosti, već sofisticirani mehanizam koji vam zapravo pomaže da preživite.
Kako se obično nosimo s tim neugodnim osjećajem praznine ili emocionalne otupljenosti? Bijegom. Mnogi ljudi intuitivno pokušavaju popuniti tu unutarnju rupu vanjskim rješenjima. To se manifestira na različite načine, a lako ga je prepoznati kroz različite poroke i impulzivne radnje: impulzivni online šoping za instant dopamin, prekomjerna konzumacija alkohola nakon napornog radnog dana, nekontrolirano posezanje za čipsom ili drugim nezdravim grickalicama. To su sve pokušaji da se prikrije bol neautentičnosti i nedostatka smisla.
No, bijeg od osjećaja nas samo još više udaljava od nas samih i stvara još veći osjećaj praznine. Drugim riječima, praznina je poziv na introspekciju. Bijeg je odbijanje tog poziva. Svaka impulzivna kupovina ili piće gura vas dublje u neautentičnost, jer vas odvlači od potrebe da se suočite s pitanjem smisla i da pronađete put natrag prema vlastitoj autentičnosti.
Ako prepoznajete ovaj osjećaj, nastavite čitati jer s vama dijelim pet konkretnih koraka koje možete poduzeti kroz samocoaching, a koji su inspirirani principima egzistencijalne analize.
Korak 1: Prihvatite “ništa” kao “nešto”
Prvi korak nije borba, već prihvaćanje emocionalne otupljenosti. Praznina je jasna poruka vama koja govori: “Dosadašnji način života više mi ne služi.” Prestanite je pokušavati popuniti i umjesto toga je imenujte (npr. “osjećam anhedoniju”, “ovo je otupljenost”). Kad je imenujete, oduzimate joj dio moći i počinjete je tretirati kao razumljivo psihološko stanje, a ne kao nedostatak.
Korak 2: Odredite svoje jedinstvene vrijednosti
Smisao nije nešto što izmišljate, već nešto što otkrivate. Uzmite papir i definirajte tri do pet temeljnih vrijednosti (npr. doprinos, integritet, stvaranje, briga) i procijenite koliko ih često živite. Praznina nestaje kada počnete djelovati u skladu s onim što vam je zaista važno.
Korak 3: Proglasite “otkaz svojim dosadašnjim identitetima”
Odvojite se od korporativnog “Ja”. Zapišite sve svoje uloge (VP marketinga, manager, supruga) i vizualizirajte kako ih simbolično ostavljate sa strane. Zatim se zapitajte: “Tko sam ja kada sve te uloge skinem? Koje su moje autentične strasti i talenti koje korporacija nije koristila?” Počnite ih razvijati sada, kao hobi ili sporedni projekt.
Korak 4: Praksa odgovornosti
Frankl je vjerovao da je svrha života odgovornost. Preokrenite fokus: umjesto da se pitate “Što ja očekujem od života?”, pitajte se: “Što život (ili ovaj trenutak/situacija) očekuje od mene?” Otkrijte gdje možete dati jedinstveni doprinos koji je vama smislen – to može biti mentorstvo mlađim kolegama, volontiranje ili pokretanje nečeg novog. Smisao se pronalazi u davanju.
Korak 5: Vratite se tijelu (prekinite disocijaciju)
Budući da je otupljenost oblik disocijacije, morate se vratiti u tijelo. Prakticirajte mindfulness vježbe i skeniranje tijela kako biste ponovno uspostavili kontakt s osjetima. Čak i ako su osjeti neugodni, to je bolje nego ne osjećati ništa. Fizička aktivnost i kreativno izražavanje (pisanje bez cenzure, crtanje) zaobilaze racionalni um i otvaraju direktan put prema potisnutim emocijama.
Osjećaj unutarnje praznine, koliko god neugodan, ultimativni je poziv na buđenje i promjenu. To je signal da je vaša duša spremna za korak dalje, izvan granica onoga što vam je društvo nametnulo kao “uspjeh”.
Iako spomenuti koraci samocoachinga mogu biti odlična polazišna točka, put pronalaska smisla i ponovnog definiranja sebe, posebno nakon godina provedenih u neautentičnom okruženju, često zahtijeva stručnu podršku. Ako ste spremni prestati popunjavati prazninu privremenim rješenjima i umjesto toga krenuti u potragu za trajnim smislom, pozivam vas da mi se javite. Kroz individualne coaching sate, posvećene vašoj karijeri (ali i privatnom životu jer jedno bez drugog ne ide) i autentičnom identitetu, možemo zajedno osmisliti vaš sljedeći korak i ispuniti egzistencijalni vakuum trajnim i smislenim sadržajem.
Jeste li spremni pretvoriti “ništa” u početak nečeg autentičnog?
