„Ja se nikad ne naljutim“, kaže jedan od likova Woodyja Allena, „Umjesto toga, uzgojim tumor.“ U ovoj, naizgled šaljivoj rečenici, dr. Gabor Maté, liječnik i autor revolucionarne knjige Kad tijelo kaže ne, opisuje kako potisnute emocije mogu dovesti do toga da dobijemo ozbiljnu dijagnozu.
Kako me se knjiga jako dojmila, odlučila sam dio vezan za emociju ljutnje prepričati vama, ali i dati vam jasne upute kako nadvladati potisnutu ljutnju, ako se možda prepoznajete u priči koja slijedi.
U spomenutoj knjizi, dr. Maté uvjerljivo dokazuje da je potisnuta ljutnja jedan od najvažnijih rizičnih čimbenika za povećanje fiziološkog stresa i razvoj kroničnih bolesti – od autoimunih stanja i raka, do kardiovaskularnih oboljenja.
No pitanje koje me još više intrigira je: Zašto toliko ljudi „guta“ ljutnju? Fiziološki gledano, ljutnja je prirodan odgovor mobilizacije organizma, odnosno daje nam energiju za napad ili bijeg. Ljutnja je zato ključni signal da su naše granice prekršene ili da nam je nanesena nepravda. Ipak, većina nas bježi od ljutnje. Ponovo se pitam: Zašto?
Maté objašnjava da mnogi ljudi, pogotovo oni koji razviju kronične bolesti, dijele sličan obrazac ponašanja naučen u djetinjstvu. Potiskuju ljutnju kako bi izbjegli sukob, strah od odbacivanja ili, najvažnije, kako bi osigurali ljubav i privrženost roditeljskih figura. Evo što to znači. Kada malo dijete ima „ispade“ (čitajte: izražava svoju ljutnju), što rade roditelji/skrbnici? Najčešće nastoje „popraviti“ osjećaj (ponuditi nešto, odvratiti pažnju, popustiti, požuriti da prođe), dok se drugi mogu ljutiti ili kažnjavati, zar ne? No time djetetu zapravo poručuje da su njegovi negativni osjećaji neprihvatljivi. Kada roditelj samo pokušava ušutkati, zaustaviti ili „popraviti“ ispad bez validacije (priznavanja) djetetovog osjećaja („Vidim da si jako ljut/tužan/frustriran“), dijete može steći dojam da je taj osjećaj loš, neprihvatljiv ili da ga treba potisnuti.
Kada se obrazac konstantnog odbijanja djetetovih autentičnih (posebno „negativnih“) osjećaja stalno ponavlja, dijete lako zaključuje da je sigurno samo ako služi tuđim potrebama. Kako bi zadržalo ljubav, sigurnost i odobravanje, dijete uči potiskivati vlastite emocije te razvija pretjeranu prilagodljivost i udovoljavanje drugima (engl. people-pleasing), osjećajući da njegove vlastite potrebe i osjećaji nisu bitni ili su opasni.
Kada odrastemo, takvo ponašanje nažalost postaje nesvjesni, automatizirani obrazac. Osjećaj sigurnosti tražimo baveći se tuđim, a ne svojim osjećajima. Ovaj kronični napor da se udovolji drugima i da se ne poremeti mir stvara konstantnu unutarnju napetost. Kada smo napeti, naše tijelo je zapravo stalno u stanju alarma, a agresivna energija ljutnje, umjesto da je usmjerena prema van kako bi zaštitila granicu, usmjerava se prema unutra, zbunjujući imunosni sustav i potencijalno ga tjerajući da napada vlastito tijelo.
Maté ilustrira da potisnuta ljutnja ne nestaje – ona se pretvara u biološke promjene koje razaraju tkiva i narušavaju PNI sustav (psihoneuroimunoendokrini). Kako bi nam to dočarao, spominje primjere svojih pacijenata. Leslie, koja je imala ulcerativni kolitis, bolest debelog crijeva, doslovno je „progutala ljutnju“ na svog supruga. Njezin strah od sukoba i raspada braka bio je veći od potrebe da se zauzme za sebe. Potisnuta ljutnja postala je autoimuna bolest, gdje tijelo iznutra napada samo sebe.
Tu je i Jill, koja je bolovala od reumatoidnog artritisa, također je imala problem s vizualnim izražavanjem ljutnje. Dok joj se zdravstveno stanje pogoršavalo, ona i dalje nije mogla priznati bol i frustraciju izazvanu nepodržavajućim partnerom, jer je u djetinjstvu naučila da je sigurno samo ako je ugodna i nezahtjevna.
Maté uočava da su potiskivanje i prekomjerno izražavanje ljutnje dvije strane iste kovanice: obje predstavljaju strah i tjeskobu te izazivaju fiziološke stresne reakcije. Prekomjerno vikanje, lupanje ili iskazivanje gnjeva zapravo služi kao obrana od toga da se iskustvo ljutnje može duboko osjetiti unutra.
Potiskivanje ljutnje nije zdravo, ali zdravo nije niti imati bijesne ispade. Pa kako onda izgleda zdrava ljutnja i što Maté kaže o tome? „Autentično iskustvo ljutnje je iskustvo bez izvanjske reakcije. To je iskustvo naleta snage i mobilizacije za napad. Istodobno dolazi do potpunog nestanka tjeskobe.“
Potisnuta ljutnja stvara fizičku napetost: stisnute čeljusti, napeti mišići, plitko disanje. Nasuprot tome, kada Matéov klijent na terapiji istinski osjeti zdravu ljutnju, on u jednom trenutku postane opušten, mišićna napetost popušta, a glas postaje smireniji.
Drugim riječima, zdrava ljutnja ne zahtijeva vikanje. Ona je fiziološki proces i kognitivno priznanje da je naša granica prekršena. Kao takva, ona je energija koja nam, kako kaže Matéova kolegica, „daje da se zauzmemo za sebe i kažemo važan sam“. Dakle, ne moramo reagirati. Ponekad je izražavanje ljutnje samo unutarnji proces priznanja. Ključno je da nismo potisnuli taj osjećaj (neka mi je, nije mi važno, dobro je), već smo si ga dopustili osjetiti do kraja. Na taj način, mobilizirana energija za „napad“ ostaje u našoj kontroli. Tek nakon što je ljutnja osjećajem priznata i iskusna, možemo svjesno odlučiti hoćemo li je izraziti riječima, i to na miran i asertivan način.
Ljutnja usmjerena prema unutra pretvara se u ogorčenost, koju Maté naziva „samoubojstvom duše“. Iscjeljenje, prema Mateu, počinje kada se uskladimo s unutarnjom mudrošću koju posjedujemo, a možemo mu pristupiti kroz ova tri koraka.
Prepoznajete li ljutnju kao temu za osobni rad, slobodno mi se javite. Kada naučimo da je potisnuta ljutnja signal, a ne sramota, možemo prestati plaćati cijenu tihog vapaja tijela i konačno početi graditi zdraviji odnos sa sobom i svijetom.
