Zašto odgađamo spavanje iako smo iscrpljeni?

Zašto odgađamo spavanje iako smo iscrpljeni?

Sat na zidu pokazuje 23:30. Ana sjedi na kauču u polumraku dnevne sobe, plavičasto svjetlo njezinog pametnog telefona osvjetljava joj lice dok besciljno skrola kroz kratke videozapise. Oči su joj suhe, ramena napeta, a u glavi osjeća tupu težinu koja najavljuje sutrašnji umor. Zna da bi trebala biti u krevetu prije dva sata. Zna da će se alarm oglasiti za manje od sedam sati i da će opet ustati umorna. Unatoč svemu tome, odgađa spavanje.

Njezin dan počeo je u 6:30. Od trenutka kad je otvorila oči, Ana je bila u „operativnom modu”. Prvo djeca, doručak i spremanje za školu, zatim osmosatni maraton na poslu prepun rokova, mailova i sastanaka gdje je svaki njezin korak diktiran tuđim potrebama. Nakon posla uslijedila je kupovina namirnica, kuhanje večere, rješavanje zadaća i kućanski poslovi. Cijeli dan Ana je bila ono što trebaju DRUGI – zaposlenica, majka, partnerica, rješavateljica problema. Nije imala ni pet minuta da sjedne i jednostavno bude.

Sada, kad su svi zaspali i kada napokon čuje tišinu, Ana osjeća da napokon živi kako ona želi. Kasni večernji sati jedino su vrijeme kada nitko ništa ne traži od nje. Odlazak u krevet značio bi kraj te slobode. I zato ona ostaje budna. To je njezina mala „osveta” danu koji joj je oduzeo autonomiju.

Psihologija iza odgađanja spavanja

Ovaj fenomen u psihologiji se naziva „bedtime procrastination” (odgađanje odlaska na počinak). Suprotno uvriježenom mišljenju, on nije dokaz lijenosti ili nedostatka discipline. Istraživanja zapravo pokazuju da se s ovim problemom najčešće bore upravo oni ljudi koji su tijekom dana iznimno disciplinirani i odgovorni.

Kada govorimo o odgađanju spavanja, zapravo govorimo o umoru od samoregulacije. Pojasnimo to metaforički. Naša sposobnost da donosimo racionalne odluke i kontroliramo impulse je poput baterije koja se troši pri svakoj upotrebi. Ako ste cijeli dan trošili tu energiju na suzbijanje frustracije na poslu, ljubazno odgovaranje teškim klijentima ili upravljanje obiteljskim krizama, vaš „izvršni centar” u mozgu (prefrontalni korteks) do večeri je potpuno ispražnjen. Kada dođe trenutak da donesete zdravu odluku, koja u ovom slučaju znači ugasiti TV i otići spavati, vaš mozak jednostavno više nema „goriva” za tu vrstu kontrole. On bira trenutnu nagradu (zabavu na mobitelu) umjesto dugoročne koristi (zdravog sna).

A onda nam dan prođe u magli…

Da bismo razumjeli zašto Ana ne može samo tako ugasiti svjetlo i poći na spavanje, moramo razumjeti pojam psihološke dekompresije. U fizici, dekompresija je smanjenje tlaka. U psihologiji, to je proces u kojem naš živčani sustav prelazi iz stanja visoke pobuđenosti (bori se ili bježi) u stanje odmora i probave (rest and digest).

Problem moderne osobe je što taj prijelaz pokušava preskočiti. Očekujemo od sebe da ćemo iz pete brzine (stresan posao, obveze) odmah ubaciti u neutralnu (san). Ali mozak tako ne funkcionira. Ako mu ne damo prostor za dekompresiju tijekom popodneva ili rane večeri, on će taj prostor nasilno uzeti kasno navečer, kradući sate od sna.

Dekompresija je vrijeme u kojem procesiramo emocionalne ostatke dana. Bez nje, ti ostaci ostaju „zaglavljeni” u nama, uzrokujući tjeskobu i osjećaj da nam je dan prošao u magli, bez našeg sudjelovanja.

Kako vratiti kontrolu (i prestati odgađati spavanje)

Rješenje nije u jačoj volji u odemo na spavanje svakog dana točno u 22 sata. Rješenje je u uvođenju malih rituala koji će „ispustiti tlak” (čitajte: nakupljeni stres) tijekom dana i rane večeri. Drugim riječima, naš cilj je uvjeriti mozak da je dan bio uspješan i da ima pravo na odmor.

Kako to učiniti? Evo nekoliko konkretnih ideja za zdravu dekompresiju koje traju kratko, ali imaju snažan učinak:

  • Pravilo 10 minuta „tranzicijske tišine”: Čim završite s poslom ili uđete u kuću, provedite 10 minuta u potpunoj tišini. Bez radija u autu, bez provjeravanja mobitela. To je signal mozgu da je jedna faza dana završila.
  • Emocionalno pražnjenje (Brain Dump): Uzmite papir i dvije minute zapisujte sve što vas brine ili što sutra morate napraviti. Kada to stavite na papir, prefrontalni korteks prestaje trošiti energiju na „držanje” tih informacija u radnoj memoriji.
  • Fizička mikro-dekompresija: Napetost se nakuplja u tijelu. Tri minute istezanja, dubokog disanja iz dijafragme ili čak samo tuširanje mlakom vodom može drastično smanjiti razinu kortizola.
  • „Mikro-doze” autonomije: Umjesto da čekate 22 sata da biste radili nešto što volite, pokušajte uvesti 15 minuta hobija ili čitanja odmah nakon večere. Ako mozak dobije osjećaj slobode ranije, neće ga toliko gladno tražiti u ponoć.
  • Zamjena ekrana osjetilima: Umjesto skrolanja (koje dodatno stimulira mozak plavim svjetlom i informacijama), odaberite aktivnost koja uključuje druga osjetila, poput slušanja glazbe, paljenja mirisne svijeće ili ispijanja čaja bez drugih distrakcija.

 

Konalno, odgađanje spavanja je vapaj vašeg uma za slobodom i mirom. Umjesto da se kritizirate zbog nedostatka discipline, pokušajte si pružiti suosjećanje. Shvatite da vam ne treba više kontrole, već više prostora za disanje tijekom dana. Kada naučite „dekomprimirati” sustav u malim dozama, potreba za ponoćnom osvetom prirodno će izblijedjeti, a san će prestati biti neprijatelj slobode i postati ono što doista jest – vrhunski oblik brige o sebi.

Želite li svoj tipični dan analizirati u podržavajućem razgovoru kako biste donijeli prioritete u skladu s vašim vrijednostima i tako “ispustili tlak” koji se nakuplja kroz dan, budite slobodni javiti mi se za individualni rad.

Facebook
Threads
LinkedIn