U ovom gostovanju kod Klare Frančesković u Let’s VAlk podcastu, razgovarale smo o temi koja mi je izuzetno važna i bliska – kako prepoznati trenutak kada nam tijelo kaže „stop“. Podijelila sam svoje osobno iskustvo s burnoutom i objasnila kako sam, nakon 15 godina u marketingu, odlučila postati biznis i karijerni coach kako bih pomogla drugima u sličnim situacijama. Razjasnile smo razliku između prolaznog umora i ozbiljne iscrpljenosti te zašto je ključno na vrijeme postaviti zdrave granice između privatnog i poslovnog života. Cilj nam je bio osvijestiti važnost osluškivanja vlastitih potreba prije nego što nas tijelo samo prisili na pauzu. Nadam se da ćete pronaći nešto vrijedno za sebe.
Klara: Svi mi koji krenemo u poduzetničke vode želimo što više klijenta. Kada ih dobijemo, dogodi se situacija da više nemamo vremena za privatni život, jer svi gledamo profit. Gdje je granica koja nas dijeli od normalnog života do burnouta? Danas je s nama Andreja Rambrot Malenica. Andreja, dobrodošla. Predstavi se ukratko našim slušateljima.
Andreja: Hvala na pozivu. Prije svega sam majka i supruga, a zatim poduzetnica. Prije desetak godina, kad sam tek ušla u poduzetništvo, bila sam „zelena“, no s vremenom su narasle ambicije. Kako je posao krenuo gore, tako je moje stanje krenulo dolje, ne financijski, nego emocionalno. Prije dvije godine sam potpuno okrenula ploču i danas radim kao biznis i karijerni coach.
Klara: Što je zapravo burnout?
Andreja: Burnout je stanje opće iscrpljenosti. To je stanje u kojem se budiš umoran, sve te boli, najradije bi ostao u krevetu i ne vidiš smisao rada. Postaješ ciničan prema poslu, imaš „maglu“ u glavi i ništa te više ne motivira. Osjećaš se kao zombi koji prolazi kroz život.
Klara: Kako prepoznati razliku između običnog umora i pravog burnouta?
Andreja: Razlika je u trajanju i oporavku. Kad si kratkoročno iscrpljen, nakon odmora ili godišnjeg se vratiš normalnom funkcioniranju. Kod burnouta to nije slučaj. To je stanje koje može trajati mjesecima ili godinama, a od njega se ne možeš oporaviti samo tako što ćeš se naspavati ili otići na godišnji od dva tjedna.
Klara: Mnogi freelanceri rade od kuće i teško odvajaju privatno od poslovnog. Kako postaviti granicu?
Andreja: Važno je postaviti granice prema drugima, ali i prema sebi. Ako ne možemo fizički odvojiti prostor, moramo to učiniti u glavi. Primjerice, odrediti točno vrijeme kad se laptop zatvara. Postoje i mali rituali iz psihoterapije koji pomažu: kad radiš, nosiš određene naočale, košulju ili imaš kamenčić u džepu, a kad završiš, to makneš. To ti pomaže da simbolički izađeš iz uloge poduzetnika.
Klara: Što učiniti s osjećajem krivnje kad odlučimo napraviti pauzu usred dana?
Andreja: Taj osjećaj je čest kod ambicioznih ljudi jer smo odgajani da je odmaranje znak lijenosti. Volim klijentima dati primjer s autom: on zahtijeva gorivo, pranje i servis. Nemamo grižnju savjesti kad ga održavamo jer znamo da inače neće voziti. Isto je i s nama – odmor nije lijenost, već način da „napunimo baterije“ kako bismo mogli funkcionirati.
Klara: Spomenula si i „strah od praznine“. Zašto nam je teško samo sjediti i ne raditi ništa?
Andreja: Ljudi se danas ne znaju nositi s tišinom i prazninom. Čim ništa ne radimo, pitamo se tko smo zapravo. Dok radimo, mi smo poduzetnici, majke, kuharice… kad sve to maknemo, ostajemo samo mi, a to nas plaši. Važno je provesti barem 15 minuta dnevno sa sobom, bez vanjskih podražaja, kako bismo čuli vlastite potrebe.
Klara: Kako reći „ne“ klijentu koji zove u devet navečer ili šalje mailove vikendom?
Andreja: Reći „ne“ je teško, posebno na Balkanu gdje smo odgajani da budemo „dobre djevojčice“. Kad drugima kažemo „ne“, sebi zapravo kažemo „da“. Moramo znati što nam je važno. Ako ne znamo svoje prioritete, uvijek ćemo biti na autopilotu i ugađati drugima kako bismo dobili vanjsko vrednovanje.
Klara: Koji su prvi tjelesni znakovi koji vode prema burnoutu?
Andreja: To su simptomi poput stalnog umora koji ignoriramo, „knedle u grlu“ ili grča u želucu kad trebamo odraditi neki zadatak. Tijelo vrišti, ali mi ga ne slušamo. Javlja se i „magla u glavi“ zbog preopterećenosti jer smo previše puta rekli „da“, a premalo puta „ne“.
Klara: Postoje li rutine koje mogu spriječiti burnout?
Andreja: Važno je skenirati tijelo nekoliko puta dnevno. Ja koristim male naljepnice u boji po stanu i uredu – kad vidim naljepnicu, stanem na pet sekundi i provjerim kako se osjećam. Ako osjetim nemir, protresem ruke i noge na par minuta da smirim živčani sustav. Ako sam letargična, lagano se tapkam po tijelu. Pomaže i vježba „zagrljaja samog sebe“ koja pruža osjećaj sigurnosti.
Klara: Do koje granice možemo ići s ambicijama, a da ne pregorimo?
Andreja: Problem je što rijetko tko definira što za njega znači „biti uspješan“. Stalno težimo nečem više, a ne znamo gdje je kraj. Dobra vježba iz coachinga je zamisliti svoj 90. ili 100. Rođendan. Što bi voljela da ljudi tada kažu o tebi i tvom životu? To pomaže kristalizirati ono što je uistinu važno.
Klara: Jesu li žene sklonije burnoutu?
Andreja: Statistike kažu da jesu, jer žene nose više uloga – poduzetnice su, majke, supruge, brinu o kućanstvu. Često žive za druge, a sebe stavljaju na zadnje mjesto. Muškarci se teže otvaraju kad su u pitanju emocije, ali kad jednom krenu raditi na sebi, proces ide brže.
Klara: Je li ikada prekasno za izlazak iz burnouta?
Andreja: Nije prekasno, ali kad jednom dođeš do ozbiljnog burnouta, više nikad ne budeš ista osoba. Kapaciteti ti se smanje na 70-80% onoga što si prije mogao, i to nakon oporavka. Tijelo u jednom trenutku jednostavno kaže „dosta“ i prisili te da staneš. Zato je važno reagirati čim osjetiš prve znakove.
Klara: Koja je tvoja završna poruka?
Andreja: Previše zanemarujemo svoje tijelo. Kao što održavate svoj auto, održavajte i sebe. Redovito punite baterije i stavite sebe na prvo mjesto u rasporedu, makar na 15 minuta dnevno. To je jedini način da dugoročno ostanete zdravi i funkcionalni.
