Čak i ne poznavajući vas ili detalje vaše situacije, ja – i kao profesionalni biznis coach i kao osoba koja tuguje – znam da nije moguće tugovati na „pogrešan“ način. Dakle, molim vas da upamtite kako ne postoji „pogrešan“ ili „ispravan“ način tugovanja. Kada ste usred gubitka, a u ovom članku bavit ćemo se gubitkom koji utječe na vaš poslovni performans, može biti teško povjerovati u to. Također, želim da znate kako jedan od najpopularnijih okvira za razumijevanje tuge zapravo nije stvoren za vrstu tuge koju vjerojatno osjećate. Pogotovo ako je vaša tuga povezana sa smrću ili gubitkom voljene osobe, na što ćemo se uglavnom fokusirati.
No važno je isto tako napomenuti da tuga može nastati kao odgovor na druge vrste gubitaka, kao što je gubitak vremena, odnosa ili na neki drugi način, a taj je osjećaj također valjan.
Jedan od najčešće korištenih modela kroz koje promatramo iskustvo tugovanja je Kübler-Rossov model, poznat još kao „pet faza žalovanja“. Model je razvila Elisabeth Kübler-Ross te ga podijelila u svojoj knjizi „On Death And Dying“ (prev. O smrti i umiranju) iz 1969. godine. Ona svoj model temelji na pet faza koje osoba može proći suočavajući se s neizbježnom smrću (vlastitom ili voljene osobe) ili s drugim teškim gubicima:
To da je rad Kübler-Ross donio veću empatiju u pružanju medicinske skrbi nedvojbeno je. Međutim, za one koji doživljavaju gubitak, mnogi smatraju da su ove faze ograničavajuće i restriktivne. I sama ideja o fazama također može pridonijeti tom osjećaju „pogrešne“ obrade tuge ako vaše iskustvo nalikuje nečem drugom. To je prije smrti priznala i sama Kübler-Ross.
Također treba napomenuti da ovaj model nije linearan. Ljudi ne prolaze kroz faze nužno tim redoslijedom, niti svi prolaze kroz sve faze. Jer proces tugovanja je vrlo osoban i individualan.
Osim suočavanja sa smrću, model se u svojim inačicama koristi i za razumijevanje reakcija na druge oblike gubitka, poput gubitka posla, prekida veze ili dijagnoze teške bolesti.
I baš zato koristim ovaj prostor kako bih napomenula da postoje i drugi okviri, a posebno bih izdvojila koncept tuge dr. Lois Tonkin iz 1996. godine. Za razliku od tradicionalnog shvaćanja tugovanja koje podrazumijeva da tuga s vremenom nestaje, Tonkinin model sugerira da tuga ostaje prisutna, ali se naš život s vremenom širi i prilagođava novonastaloj situaciji. Iz njezine perspektive, tuga je najprije sveobuhvatna, tamna i puna. U početku tuga je sve. S vremenom granica nečijeg života postaje sve veća i veća, raste oko tuge, zbog čega tuga u novom kontekstu postaje manja ili manje značajna.
U ovom konceptu postoji dopuštenje za kontinuirano iskustvo tuge koje ne mora završiti prihvaćanjem ili rješenjem. I upravo u tome možemo pronaći objašnjenje kako se, na određene dane kao što su rođendani, praznici ili godišnjice smrti, tuga koja je doživljena kada se prvi put dogodio gubitak osjeća jednako intenzivno ili vrlo blizu tog intenziteta. Također, ovaj koncept objašnjava zašto ne možemo nekome samo reći „kreni dalje“. U tom slučaju, kada želite osobu koja je doživjela gubitak nekako podržati, radije recite „reci mi što ti treba“. Jer ako se na tugu gleda kao na nešto čemu je dopušteno ostati – i dopušteno da raste s ožalošćenom osobom – možda to može stvoriti prostor za razgovor o osobi koja je umrla bez osjećaja poriva za promjenom teme. Takvi razgovori mogu biti normalni, pa čak i zdravi, ako je to ono što ožalošćeni želi ili treba u ovom trenutku.
Konačno, želim da upamtite, kako ne postoji vremenski okvir kojeg se ožalošćena osoba može ili mora pridržavati. Tuga je nešto što uvijek nosimo sa sobom. Moguće je, međutim, ići naprijed s onim što se nosi. Nova iskustva mogu se integrirati uz gubitke. Postoje načini na koje naša tuga može doprinijeti našim životima, čak i na smislen način, i učiniti naše živote ispunjenijima dok nastavljamo rasti oko nje. I taj nastavak života nikako nije znak nepoštovanja. Naime, često se javlja osjećaj krivnje zbog nastavka života nakon gubitka voljene osobe. Ovaj model vjerno pokazuje da je moguće tugovati i istovremeno nastaviti živjeti.
Zato vas pozivam da razmislite o načinima na koje je vaš život izrastao oko vaše vlastite tuge. Ako se osjećate pozvanim, podijelite ovo s voljenom osobom ili zapišite ovo kao podsjetnik u svoj dnevnik.
