Kada ne slušamo emocije, buni se tijelo
Pitaš li se kada zašto osjećaš stres, a ne pada ti na pamet neki konkretan uzrok? Ili zašto dobiješ prehladu gotovo svaki put nakon važnog ispita ili projekta? Dva su nametljiva odgovora; prvi, naše tijelo pamti i drugi, um i tijelo zapravo su jedno i utječu međusobno jedno na drugo. Iako zapadnjačka medicina liječnika čini jedinim autoritetom, a pacijenta prečesto samo primateljem terapije ili lijeka, posljednjih nekoliko desetljeća sve je više istraživanja koja pokazuju neraskidivo jedinstvo emocija i fiziologije u ljudskom razvoju i životu u zdravlju i bolesti. Slijedom toga razvila se i znanost koju nazivamo psihoneuroimunologija.
Prva reakcija tijela je stres
Medicinska struka obično vidi stres kao vrlo uznemirujuće, ali izolirane događaje, kao što su, na primjer, nagli gubitak posla, raspad braka ili smrt voljene osobe. Ti važni događaji mnogima su moćni izvori stresa (stresori). Međutim, u životima ljudi postoje kronični svakodnevni stresovi koji su podmukliji i štetniji po svojim dugoročnim biološkim posljedicama. Kažem podmukliji, jer stres možemo doživjeti, a da nismo uopće svjesni njegove prisutnosti. Prema tome, stres nije pitanje subjektivnog osjećaja, već ga dokazuje niz objektivnih fizioloških zbivanja u tijelu, koja uključuju mozak, hormonski sustav, imunosni sustav i mnoge druge organe.
Kada su zahtjevi postavljeni pred nas veći od naših sposobnosti da ih ispunimo, tada nastaje ono što zovemo prekomjerni stres. Istraživačka literatura, kaže Mate Gabor u svojoj knjizi „Kad tijelo kaže ne“, utvrdila je tri čimbenika koji bez iznimke dovode do stresa: nesigurnost, manjak informacija i gubitak kontrole. Važno je naglasiti, da su sva tri prisutna su u životima pojedinaca s kroničnim bolestima.
Sve kreće od djetinjstva
Svaki stresni događaj jedinstven i doživljava se u sadašnjosti, ali ima i svoj odjek iz prošlosti. Intenzitet iskustva stresa i njegove dugoročne posljedice ovise o mnogim čimbenicima koji su jedinstveni kod svake osobe. Svakom od nas definicija stresa ovisi o naravi i još više o osobnoj povijesti.
Hajdemo vidjeti što to zapravo znači. Osoba koja je u prošlosti imala neki traumatičan događaj vjerojatno će određenu situaciju u sadašnjosti doživjeti stresnijom od osobe koja nije imala traumatičan događaj u prošlosti. Kod takvih osoba, koje su od ranog djetinjstva naviknute na visoke razine unutarnjeg stresa, odsutnost stresa izaziva nelagodu, dosadu i osjećaj besmisla. Recimo da se takve osobe osjećaju više komfornima kada su pod stresom.
Da se razumijemo, taj „tragičan događaj“ ili događaji, mogu biti vezani uz razne situacije, kao što su gubitak roditelja, nezdravi odnosi među roditeljima, preuzimanje roditeljske uloge u ranome djetinjstvu, osjećaj nesigurnosti i slično. Nabrojana emocionalna iskustva postaju potencijalno štetna biološka događanja ako djetetu nije bilo dopušteno izražavati osjećaje.
Zapravo želim naglasiti da je emocionalni kontekst djetinjstva u interakciji s prirođenim temperamentom i zajedno stvaraju osobine ličnosti. Mnogo onoga što nazivamo karakterom nije nepromjenjiv niz osobina, nego samo mehanizmi suočavanja koje osoba usvoji u djetinjstvu. Postoji važna razlika između urođene karakteristike, ukorijenjene u pojedincu bez obzira na njegovu okolinu, i odgovora na okolinu, obrasca ponašanja razvijenog da osigura opstanak. Ono što vidimo kao neizbrisive osobine možda su samo uobičajene, nesvjesno usvojene tehnike obrane. Primjeri toga su, osim potiskivanja emocija, također i želja za kontrolom, „ljubaznost“ ili manjak agresije. Ti obrasci toliko su duboki i neprimjetni da se doima kao da su dio našeg pravog ja.
Odnosi s drugim ljudima
Interakcije s drugim ljudima – a pogotovo emocionalne interakcije – utječu na naše biološko funkcioniranje na mnoštvo suptilnih načina gotovo u svakom trenutku života. Ljudi koji su usvojili određene obrasce (tehnike obrane) u djetinjstvu često imaju slab osjećaj sebe pa se nezdravo stapaju s drugima. Kada to kažem, prvenstveno mislim na to da nemaju jasne granice tko su oni, a tko su drugi ljudi.
U tom kaosu granica, njihove imunosne stanice napadaju tijelo kao da je ono strana tvar, jednako kao što je psihičko ja pod napadom prijekora i ljutnje usmjereno na sebe.
Nastanak autoimunih bolesti
Danas je poznato da emocije izravno utječu na imunosni sustav. Kronično potiskivanje emocija dovodi osobu u situaciju kroničnog stresa, a kronični stres stvara neprirodno biološko okruženje u tijelu. Tako često nastaje autoimuna bolest – stanje u kojem imunološki sustav tijela pogrešno napada vlastite zdrave stanice i tkiva, umjesto da napada strane napadače poput bakterija, virusa ili drugih štetnih tvari. Prema Gaboru Mateu, rak, ALS, multipla skleroza, reumatoidni artritis i ostale slične bolesti pogađaju ljude koji imaju slab osjećaj sebe kao neovisnih osoba. Oni možda jesu iznimno uspješni u primjerice poslu, ali na emocionalnoj razini imaju slabo diferenciran osjećaj vlastitog ja. Žive u reakciji na druge, nikad doista ne osjećajući tko su oni sami.
Kod osoba koje imaju dijagnozu autoimune bolesti glavni problem nije izvanjski stres, kao što su životni događaji, nego okolinom uvjetovana bespomoćnost koja ne dopušta ni jednu od dviju normalnih reakcija na stres, odnosno ni borbu ni bijeg. Unutarnji stres koji time nastaje biva potisnut i stoga nevidljiv.
Kako pomoći sebi
Ono što je Gabor Mate želio prenijeti svojom knjigom „Kad tijelo kaže ne“, a ja vam ovim člankom, je sljedeće. Kada ne obraćamo pozornost na emocionalne signale, tijelo nam šalje fizičke signale, nažalost često u obliku neke bolesti. Mnogi oboljeli od teških bolesti znaju reći kako ih je bolest nagnala da shvate tko su doista i što im je uistinu važno u životu. Pa ako se prepoznao/la u nekim elementima ovoga članka, onda je krajnje vrijeme da se zapitaš ova pitanja: Tko je vlasnik tvog života? Što te zaista usrećuje?
Ako ne znate odgovor na ta pitanja, slobodno mi se javite. U podržavajućem okruženju do odgovora ćemo doći zajedno.
© Created with passion by La boss 2024. | Pravila privatnosti