Dugo sam razmišljala kako napisati jedan sveobuhvatan, a lako razumljiv članak o tome kako nastaje trauma. Člankom želim približiti svojim klijentima, ali i svima vama koji čitate moje tekstove ovu temu koja nažalost prečesto ostaje na marginama, a važna je kako bismo imali kvalitetan život.
Kao osoba koja je i sama prošla kroz snažno traumatsko iskustvo, odgovor sam pronašla u interdisciplinarnom pristupu traumi, koji uključuje psihološku, fiziološku i neurološku perspektivu.
Mi ljudi volimo imenovati stvari i događaje pa ćemo u naše istraživanje krenuti od definicije. Psihološka trauma predstavlja emocionalni odgovor na događaj ili niz događaja koji su izrazito stresni ili uznemirujući. O traumi se govori kada neki iznenadni, jednokratni, ponavljajući ili dugotrajan fatalni događaj dovede ili je doveo do dubokih psihičkih povreda. Takav traumatski događaj je događaj koji je izvan granica uobičajenog ljudskog iskustva i koji je izrazito negativan za bilo koga, obično uključujući ozbiljnu prijetnju životu ili tjelesnom integritetu sebe ili bliskih osoba.
Možda ćete najlakše shvatiti ako traumu zamislite kao bolest koja doslovce mijenja mozak, uzrokujući promjene u ponašanju, emocionalnu i fizičku bol, a potencijalno se prenosi i na buduće generacije. Traumatsko iskustvo djeluje na različita područja života, kao što su tjelesno zdravlje, socijalni odnosi, pamćenje, emocije i kognicija, a definira se kao izrazito negativno percipiran događaj koji narušava sposobnost pojedinca za uspješno suočavanje sa stresorima. I tu se krije razlog zašto osoba ima nesvjesnu tendenciju stalno ponavljati traumu.
Različiti događaji mogu biti traumatični, a opseg tih događaja je širok. Psihološka trauma može nastati uslijed fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, prometnih nesreća, prirodnih katastrofa, ratnih sukoba ili gubitka voljene osobe. Traumatski događaji uključuju nasilje ili životnu prijetnju i smrt, kao i svjedočenje tragičnim okolnostima i zbivanjima. Mogu se klasificirati na događaje koji ne uključuju zlostavljanje i zanemarivanje u obitelji i one koji uključuju. Događaji koji ne uključuju zlostavljanje i zanemarivanje su nasilje u zajednici, vršnjačko nasilje, ratni i građanski sukobi, promatranje teškog ranjavanja ili nasilne smrti druge osobe, katastrofe, nesreće, svjedočenje iznenadnim napadima, silovanju i samoubojstvu. Traumatični događaji mogu biti vezani za razne vrste nesreća, prirodne katastrofe, rat, neočekivane smrti, dijagnoze i druge iznenadne i šokantne događaje.
Traumu može izazvati prometna nesreća, rat, silovanje, zlostavljanje, prirodne nepogode poput potresa, požara, poplave i slično te takve traume obično klasificiramo kao “teške traume”. No česti primjeri trauma uključuju i iznenadni gubitak posla, neočekivani prekid dugogodišnje emocionalne veze, pogođenost prirodnom katastrofom, naglu smrt bliske osobe, tešku fizičku povredu i slično. Trebam naglasiti da intenzitet doživljaja traume kod takvih događaja ne smijemo umanjiti, jer o samoj osobi zapravo ovisi koliko je snažno osjetila neki događaj I kakav značaj je tom događaju pridodala. Ono što želim reći je to da neka osoba može doživjeti “tešku” traumu i imati manje posljedice na svoj kasniji život od osobe koja je doživjela “laku” traumu. Kada je u pitanju trauma, nemojmo banalizirati niti jedno iskustvo.
Neposredni fiziološki i psihološki odgovori na percipiranu prijetnju ili traumatski događaj često se nazivaju reakcijom “bori se ili bježi”. Ovaj odgovor uključuje aktivaciju živčanog sustava i oslobađanje stresnih hormona poput adrenalina i kortizola. Akutna stresna reakcija može se manifestirati kroz anksioznost kao odgovor na prijetnju i simptome depresivnosti kao odgovor na gubitak.
Simptomi akutnog stresa mogu uključivati nametljive misli ili snove, izbjegavanje podsjetnika na događaj, negativne učinke na raspoloženje, kogniciju, pobuđenost i reaktivnost, razdražljivost, pretjerani odgovor na strah, poteškoće s koncentracijom i poremećaje spavanja. Također su česte reakcije poput šoka, nevjerice, emocionalne otupjelosti, straha, tjeskobe, tuge, ljutnje, depresivnih smetnji, osjećaja krivnje kod preživjelih te fizičkih simptoma poput glavobolje, tresavice, probavnih smetnji, boli u prsima i gubitka apetita. Važno je naglasiti da su ove neposredne reakcije normalni odgovori na nenormalne situacije. Akutni stresni poremećaj (ASP) predstavlja kratkotrajni odgovor koji se javlja unutar četiri tjedna od traumatskog događaja.
Ključne regije mozga igraju značajnu ulogu u obradi i kodiranju traumatskih iskustava. Amigdala, često opisana kao “emocionalno računalo mozga” , uključena je u obradu emocija, posebno straha i detekciju prijetnji. Kod osoba s PTSP-om primijećena je potencijalna hiperaktivnost amigdale. Kako bih vam lakše dočarala što se događa u vašem mozgu nakon traume, hajdemo amigdalu usporediti s detektorom dima. Kada amigdala radi u svom normalnom balansiranom stanju, svoj detektor dima uključit će kada zaista prepozna dim, odnosno opasnost. No kada je amgdala u stanju hiperaktivnosti, u koju dolazi nakon traume kako bi nas zaštitila od novih traumatskih događaja, njezin detektor dima pali se kada ima dima, ali i u situacijama kada ga nema, čisto kako bi bila 1000% sigurna da će izbjeći opasnost.
Trauma često uključuje stanje apsolutne bespomoćnosti, gdje je žrtva prepuštena na milost i nemilost počinitelju ili događaju. Vraćanje osjećaja kontrole ključan je aspekt psihološke prve pomoći i oporavka.
Osjećaj bespomoćnosti tijekom traumatskog događaja može biti toliko preplavljujući da dovodi do stanja “naučene bespomoćnosti”, utječući na sposobnost pojedinca da se nosi s budućim stresorima i potencijalno pridonoseći mentalnim zdravstvenim problemima poput anksioznosti i depresije. Intervencije koje osnažuju pojedince i pomažu im da povrate kontrolu nad svojim životima mogu ublažiti dugoročne učinke traume.
Postoji jasna razlika između stresa i traume. Stres je odgovor na vanjske pritiske, dok trauma može nastati kao posljedica nemogućnosti prilagodbe intenzivnom ili dugotrajnom stresu. Kronični ili intenzivni stres može povećati ranjivost pojedinca na doživljavanje i razvoj traume. Čak i naizgled manje traume mogu imati razoran učinak na neke pojedince, moguće zbog već postojećih razina stresa ili individualnih ranjivosti. Stres može dovesti do fizioloških promjena koje mogu utjecati na sposobnost mozga da učinkovito obradi traumatska iskustva.
Iako je stres uobičajeno iskustvo, kada postane preplavljujući ili dugotrajan, može narušiti mehanizme suočavanja pojedinca i povećati njegovu osjetljivost na štetne učinke traumatskih događaja, potencijalno dovodeći do razvoja psihološke traume. Činjenica da čak i naizgled male traume mogu biti razorne za neke sugerira da kumulativni učinak stresa i prethodnih iskustava, zajedno s individualnim ranjivostima (biološkim, psihološkim, socijalnim), igra ključnu ulogu u određivanju utjecaja događaja.
Traumatska sjećanja se često obrađuju i kodiraju drugačije u mozgu u usporedbi s običnim sjećanjima. Mogu biti fragmentirana, nedostajati im jasna naracija i lako ih mogu potaknuti osjetilni podražaji. Amigdala igra ulogu u snažnom emocionalnom kodiranju traumatskih događaja, što dovodi do živopisnih i lako prisjetljivih emocionalnih komponenti sjećanja. Funkcija hipokampusa u kontekstualizaciji sjećanja može biti poremećena tijekom traume, što dovodi do nedostatka integracije događaja u koherentnu autobiografsku naraciju. Terapijski pristupi poput EMDR-a (Desenzibilizacija i reprocesiranje pokretima očiju) imaju za cilj olakšati obradu i integraciju traumatskih sjećanja.
Poremećena obrada i kodiranje traumatskih sjećanja u mozgu značajno pridonose uznemirujućim simptomima traume, kao što su flashbackovi, noćne more i nametljive misli. Snažno emocionalno kodiranje od strane amigdale bez odgovarajuće kontekstualizacije od strane hipokampusa rezultira fragmentiranim i visoko emocionalnim sjećanjima koja se lako aktiviraju. Učinkovitost terapija poput EMDR-a sugerira da mozak ima inherentnu sposobnost za reprocesiranje i integraciju traumatskih sjećanja. Ove terapije vjerojatno djeluju tako što olakšavaju komunikaciju između različitih moždanih regija uključenih u obradu pamćenja, omogućujući smanjenje emocionalnog intenziteta i integraciju sjećanja u koherentniju naraciju.
Moje iskustvo pokazalo mi je, a za što sam pronašla dokaze i u mnogobrojnoj literaturi, da se nakon učinkovite terapije (u mom slučaju to je bila kombinacija coachinga i psihoterapije) lakše nosim s prošlim događajima, kao da sam pronašla neki mir i otpustila, ostavila prošlost iza sebe, tamo gdje i pripada.
No istinski osjećaj otpuštanja traume osjetila sam tek nakon rada na svom tijelu, kontinuiranim prakticiranjem somatskih vježbi. Ono što želim reći, a što potvrđuju i znanstveni dokazi je da trauma ne utječe samo na um, već ostavlja dubok trag na tijelu, zadržavajući energiju zarobljenu u živčanom sustavu. Kada doživimo traumatsko iskustvo, naš tijelo instinktivno aktivira mehanizam “bori se ili bježi”, koji, ako nije dovršen, ostavlja tijelo u stanju kronične napetosti. Ta zarobljena energija manifestira se kroz različite somatske simptome, poput kronične boli, probavnih problema ili nesanice.
Vagusni živac, ključni igrač u parasimpatičkom živčanom sustavu, igra vitalnu ulogu u regulaciji tih reakcija. Njegova stimulacija, kroz tehnike kao što su duboko disanje, pjevanje ili blaga masaža, može pomoći u oslobađanju te zarobljene energije i ponovnom uspostavljanju ravnoteže. Terapije usmjerene na tijelo, poput somatskog doživljavanja ili TRE (Trauma Release Exercises), usmjerene su na oslobađanje tih somatskih obrazaca traume. Integracijom tih somatskih pristupa u rad s traumom, možemo postići dublje i trajnije iscjeljenje, povezujući um i tijelo u procesu oporavka.
Ja se osjećam oporavljeno od svoje traume tek nakon što sam joj pristupila holistički, kako sam već spomenula, nakon što sam u liječenju koristila spoj psihoterapije, coachinga i rada na tijelu. Dio praksi koje su kod mene imale najveći značaj, podijelit ću s vama u novom online programu koji upravo pripremam. A želite li dotad vidjeti i čuti osnovne crte moga liječenja, toplo vas prozivam da se prijavite na besplatnu 2-satnu radionicu STRESSLESS.
Formiranje traume rezultat je složene interakcije bioloških, psiholoških i situacijskih čimbenika, pri čemu individualna iskustva i ranjivosti igraju značajnu ulogu. Naglašavam još jednom, svaka osoba je drugačija, na drugačiji način zbilježila je traumu te zato i zahtijeva individualan pristup. I naglašavamo još jednom da su neposredne reakcije normalni odgovori na nenormalne situacije – nemojte to nikada zaboraviti.
Razumijevanje ovih mehanizama ključno je za razvoj učinkovitih strategija prevencije i intervencije u vezi s psihološkom traumom. Kada razumijemo pozadinu nastanka traume, onda smo najčešće nježniji prema sebi i dajemo si više prostora da traumu procesuiramo, polako i pod stručnim vodstvom.
