Jučer sam imala sat coachinga s jednom novom klijenticom. Bio je to tek naš drugi susret, ali njezine su riječi ostavile dubok trag na mene te večeri. Rekla je: „Andreja, dosta mi je toga da mi svi govore – ti si jaka žena, izdrži!“
Ponekad me rečenice koje klijenti izgovore tako snažno dotaknu jer, budimo realni, u nekim se temama i sama pronađem. Neke teme su zapravo i moje, za moj individualni rad. A tema „jake žene“ svakako jest.
Taj mi je susret pokrenuo cijeli val preispitivanja vlastite prošlosti. Pokušala sam se prisjetiti situacija kada sam doživjela slično. Na primjer, kada bih kao dijete pala na pločnik i raskrvarila koljeno, otac bi rekao: „Nije to ništa Andreja. Digni se, nećeš valjda plakati zbog toga.“ U tinejdžerskim godinama, kada me prvi put ostavio dečko, roditelji su se smijali, uz riječi: „To je tek prva ljubav. Ti si jača od toga.“ Čak i kasnije, kada nisam dobila posao koji sam željela, a duboko u sebi sam znala da vrijedim i zaslužujem ga, opet sam čula: „Ti si jaka, izdržat ćeš to.“
Jesam li? Jesam li doista jaka? Odnosno, da – jesam, ali to ne znači da moram – sama.
To ne znači da ne zaslužujem podršku.
Da ne smijem zatražiti pomoć.
I tako nekako promišljajući o svemu, shvatila sam da je taj „sindrom jake žene“ jedan od ožiljaka našeg društva. Tjerali su nas da budemo jake, a sada nas kude kada ne znamo tražiti pomoć kada nam je potrebna. A potrebna nam je, prije ili kasnije. Potrebna je svima.
Zašto? Zato što smo društvena bića prije svega. I zato što se možemo u potpunosti ostvariti tek kroz odnos s drugima.
Naša kultura slavi ženu koja je sve: super-majka, savršena partnerica, uspješna menadžerica. To je žena koja ne odustaje, koja sve može, kojoj ništa nije teško. Ona je ta koja brine da su svi sretni, da su projekti pokrenuti, da djeca stignu na sve aktivnosti. Ona je perfekcionist u svim ulogama i nikada neće priznati poraz.
I dok se trči za svim tim ulogama, zaboravlja se na sebe. Upravo taj strah od neuspjeha ili tuđeg suda tjera nas da pod svaku cijenu završimo započeto, čak i kad to ide na našu štetu.
Imam istinit primjer iz salona za masažu. Klijentica je uplatila paket tretmana, ali je ubrzo shvatila da joj masaža ne odgovara, a prostor joj je bio neugodan. Pa ipak, nastavila je dolaziti.
„Ne mogu sada prestati dolaziti, što će reći maserka? Pomislit će da nešto nije u redu s njom ili da sam ja nepristojna,“ objasnila mi je.
Strah od male, kratkotrajne neugodnosti (što će reći maserka) bio je jači od njezine temeljne potrebe za opuštanjem i brigom o sebi. To je obrazac koji nas uči da je obaveza prema drugima veća od obaveze prema samima sebi.
Problem postaje dramatično veći kada se taj imperativ neodustajanja prenese u privatne odnose. Uvjerenje da smo “jake” i da možemo sve same izdržati pretvara nas u spasiteljice, čak i kada to znači da moramo trpjeti.
Mnoge žene ostaju u odnosima koji su davno postali nefunkcionalni. “Ja moram spasiti taj brak, ne smijem odustati”, “Ne mogu sada otići nakon toliko godina”, “Kako ću to djeci napraviti?” – to su rečenice koje ih drže zarobljenima. Neke od njih, nažalost, godinama trpe i daleko ozbiljnije stvari, uključujući verbalno ili fizičko nasilje. Misle da su dovoljno jake da to podnesu, da će se partner promijeniti ili da je to jednostavno njihov “križ”.
Nažalost, ta lažna snaga nije vrlina, već obrambeni mehanizam. Ona nas sprječava da vidimo istinu: da našu snagu trebamo upotrijebiti za postavljanje granica i odlazak, a ne za trpljenje nepoštovanja.
Drugi opasan put leži u samom srcu predanosti. Postanemo toliko jake za sve oko sebe – za obitelj, za snove partnera, za uspjeh naše djece, da potpuno zaboravimo tko smo mi i što su naše vlastite, temeljne želje i potrebe. U ovoj ulozi, mi više ne živimo svoj život, već postajemo logistički centar, emotivna podrška i temelj tuđih života. Gubitak vlastitog identiteta događa se postupno, kroz svako odricanje i preusmjeravanje pažnje. Naša sreća postaje vezana isključivo za postignuća i raspoloženje onih koje volimo. Kada su oni sretni i uspješni, mi osjećamo da smo ispunile svoju svrhu; kada se oni bore, mi osjećamo da smo neuspješne.
Međutim, ovaj se temelj izgrađen na tuđim životima kad-tad poljulja. Bilo da je to partnerov neočekivani neuspjeh, financijska kriza ili trenutak kada djeca odrastu i odu iz doma. Ta „jaka žena“ se iznenada nađe pred zjapećom prazninom i tišinom. Ona je uspješno završila projekt odgoja i podrške, ali je zaboravila pokrenuti vlastiti život. U tom trenutku, jedino što ostaje jest bolno, ključno pitanje: „Tko sam JA bez svih tih uloga?“ To je poziv na buđenje, suočavanje s činjenicom da je nužno početi izgrađivati sebe – od nule.
Da se razumijemo, isti se obrazac očituje i u karijeri. Želja da dokažemo da vrijedimo, da smo nezamjenjive, tjera nas da preuzimamo previše posla. Radimo više, brže i pod većim pritiskom od svih ostalih.
Perfekcionizam nalaže: Ne smijem reći ‘ne’, moram preuzeti i tuđi teret, moram biti prva, najbolja, najbrža. Rezultat takvog herojskog podviga gotovo uvijek je burnout – fizički i mentalni kolaps. Tijelo je mudrije od uma.
I onda dođe dan kada nas „nešto“ probudi. To nešto bude bolest, napadaji panike, neizdržive migrene, problemi sa štitnjačom. To je trenutak kada nas tijelo fizički zaustavi i kaže: Ne možeš dalje na ovaj način.
Gutanjem emocija, tuđih problema i zatomljivanjem svojih potreba, tijelo šalje alarm. Kroz taj proces žena shvaća da joj je potrebna podrška i da nije toliko snažna da bi mogla ignorirati vlastite osjećaje. Priznavanje te ranjivosti je prvi korak prema iscjeljenju i povratku sebi.
Kada žena dopusti sebi da zaplače, da prizna umor ili da kaže „ne mogu više“, tada zapravo počinje rušenje onog čvrstog zida koji ju je godinama štitio od realnosti života, ali i od nje same.
Shvaćamo da prolaskom kroz svoje „slabosti“, odnosno kroz ranjivost i iskreni kontakt s emocijama, zapravo postajemo ne slabije, već sve jače i cjelovitije. Jer istinska snaga leži u priznavanju da je u redu osjećati tugu, ljutnju ili iscrpljenost, da je u redu tražiti pomoć te da je herojski čin odustati od onoga što nas ne čini sretnima.
Zato prestanite mjeriti svoju vrijednost brojem tereta koje možete podnijeti same. Vaša vrijednost ne leži u vašoj izdržljivosti, već u tome tko ste.
Prava snaga nije u tome da sve možete same. Ona nije u mišićima volje ili sposobnosti da maskirate bol. Prava snaga je u autentičnosti, u dozvoli koju dajemo sebi da samo budemo. To znači stajati pred ogledalom bez kritičkog vlastitog odgovora da niste dovoljno dobre, dovoljno jake, dovoljno posvećene. To znači prihvatiti sebe u svakom trenutku, sa svim manama, umorom i ranjivostima.
Prihvatite da samo JESTE. I da je to apsolutno u redu.
Želite li da vas podržim na tom osobnom putu, javite mi se s povjerenjem.
