Zamislite Anu. Ana je ona osoba koju svi zovu kad im treba usluga u zadnji čas. Ona je u uredu do kasno jer je preuzela kolegin izvještaj, iako je kod kuće čeka njezina obitelj i prazan hladnjak. Dok klima glavom i s kiselim osmjehom izgovara: „Naravno, nema problema, ja ću to riješiti“, u trbuhu osjeća onaj poznati čvor. Ana se ne osjeća kao heroina, osjeća se kao da je netko polako isisava. Cijedi kao krpu. Njezin je život postao neprestani niz tuđih prioriteta, dok su njezini snovi i slobodno vrijeme stavljeni na čekanje koje nikako da završi.
Ono što kod Ane izvana izgleda kao velika dobrota i nesebičnost, iznutra je zapravo teška i tiha borba za goli opstanak. Ana ne udovoljava drugima zato što ima viška energije, već zato što se podsvjesno boji što će se dogoditi ako prestane.
To što stalno udovoljavamo drugima nije stvar našeg karaktera, nego duboko urezan mehanizam preživljavanja. Riječ je o starim programima u našoj glavi koji nas tjeraju da zaboravimo na sebe kako bismo bili prihvaćeni, često bez da uopće razumijemo zašto to radimo.
Prepoznati people pleasera u ogledalu ponekad je najteži zadatak. Za Anu, to je počelo s malim stvarima – nemogućnošću da kaže „ne“ čak i kad je bila bolesna. Ako se uhvatite da se ispričavate konobaru jer vam je donio krivo jelo ili ako osjećate ogromnu tjeskobu kad netko u vašoj blizini povisi ton, vjerojatno ste i vi dio ove skupine. People pleaser je osoba koja osjeća da je njegova vrijednost neraskidivo vezana uz korisnost drugima.
Zamislite people pleasera kao osobu koja sa sobom stalno nosi emocionalni radar. Pomoću tog radara stalno skenira ljude oko sebe, pokušavajući pogoditi njihovo raspoloženje i spriječiti bilo kakav sukob prije nego što se on uopće dogodi. Prema istraživanju agencije YouGov, čak 49% odraslih osoba priznaje da ima izraženu potrebu udovoljavati drugima, pri čemu su žene (56%) češće pod tim pritiskom nego muškarci (42%). To nam govori da problem nije samo individualan, već i društveni, što bi značilo da smo odgojeni da budemo „dobri“ pod svaku cijenu.
Kada biste Anu pitali zašto jednostavno ne kaže šefu da je preumorna za dodatni zadatak, ona bi vjerojatno samo slegnula ramenima. Njezin odgovor bi bio: „Pa, ne želim praviti probleme“ ili „Tako je lakše“. No, psihologija nudi puno dublje odgovore. Većina ovih obrazaca nije nastala jučer. Ovi obrasci vuku korijene iz naših najranijih dana, iz djetinjstva u kojem smo, poput Ane, učili kako preživjeti u svijetu odraslih.
Ako je dijete odrastalo u okruženju gdje je ljubav bila uvjetovana, gdje bi dobilo osmijeh i zagrljaj samo kada je bilo „zlatno“, tiho i poslušno, ono vrlo rano razvija opasno uvjerenje. Nauči da njegova vrijednost nije u tome tko ono jest, nego u tome koliko je korisno ili ugodno drugima. Taj mali „mehanizam za preživljavanje“ s godinama prerasta u čvrstu strukturu osobnosti koja nas u odrasloj dobi tjera da se pitamo zašto imamo potrebu udovoljavati drugima čak i kad nas to emocionalno bankrotira.
Jedan od najjačih pokretača ovog ponašanja je iskonski strah od odbacivanja. Za nekoga tko je u djetinjstvu naučio da ljubav mora zaslužiti, svako „ne“ koje uputi prijatelju ili partneru zvuči kao poziv na raskid. Udovoljavanje tada postaje neka vrsta police osiguranja protiv samoće. Osoba vjeruje da će, ako bude nezamjenjiva, uvijek biti sigurna i voljena, nesvjesna da gradi odnose u kojima je ljudi vole zbog onoga što ona za njih radi, a ne zbog nje same.
Povezano s tim je i kronično nisko samopoštovanje. Kada duboko u sebi ne vjerujete da vrijedite samo zato što postojite, počinjete tu vrijednost „kupovati“ uslugama. To je iscrpljujuća trgovina u kojoj stalno nudite svoje vrijeme, energiju i emocije kako biste dobili mrvice tuđeg odobravanja. Za ljude poput Ane, tuđa pohvala je jedini dokaz da su „dobri“, a taj dokaz ima vrlo kratak rok trajanja.
Kod mnogih je pak potreba za ugađanjem zapravo profinjeni mehanizam za izbjegavanje traume. Ako ste rasli uz nepredvidive roditelje ili u okruženju gdje su konflikti završavali vikom i kaznama, naučili ste postati emocionalni kameleon. Vaša ljubaznost zapravo je vaša obrana. Vi ne ugađate drugima zato što ste sretni, nego zato što se bojite njihove reakcije. Za takve ljude, mir u kući je sveti gral, čak i ako taj mir plaćaju kroničnim stresom, nesanicom ili psihosomatskim bolestima. Oni ne žive svoj život, već neprestano pokušavaju spriječiti tuđi gnjev.
Nisu svi koji udovoljavaju drugima isti. Ovo ponašanje ima mnogo maski, a svaka od njih služi kao štit od potencijalne neugode ili odbacivanja.
Ana je, na primjer, klasičan tip „spasitelja“. To je ona osoba koja čim čuje da prijateljica ima financijskih problema, odmah provodi sate tražeći joj oglase za posao ili joj nudi pozajmicu koju si ni sama ne može priuštiti. Spasitelj rješava probleme koje nitko nije tražio da riješi, trošeći svoju energiju na tuđe živote kako ne bi morao gledati u kaos u vlastitom.
S druge strane, imamo „emocionalne kameleone“. Zamislite osobu koja je na kavi s ljubiteljima planinarenja najveći zagovornik prirode, a sat vremena kasnije u drugom društvu kima glavom na šale o tome kako je planinarenje gubitak vremena. Kameleon toliko očajnički želi pripadati da gubi vlastiti kompas. On ne govori ono što misli, nego ono što misli da drugi žele čuti. Njegov najveći strah je da će biti „otkriven“ kao netko tko se ne uklapa.
Postoje i „izbjegavači konflikta“, odnosno ljudi koji će radije progutati uvredu nego postaviti granicu. To je onaj partner koji će šutjeti dok ga druga strana omalovažava pred prijateljima, samo da se ne bi „pokvarila atmosfera“. Njihova tišina nije odraz mira, nego unutarnjeg vrištanja koje guše kako bi izbjegli povišen ton ili mrki pogled.
Naposljetku, tu je i „preopterećeni perfekcionist“. To je kolega koji se prvi javlja za svaki novi projekt, ostaje zadnji u uredu i preuzima zadatke koje nitko drugi ne želi. On ne radi toliko zato što voli posao, već zato što osjeća da mora biti produktivniji i bolji od svih ostalih kako bi opravdao svoje mjesto u timu. On vjeruje da njegova vrijednost leži isključivo u onome što pruža, a ne u onome što on jest.
Bez obzira na masku koju nose, svi oni dijele istu duboku muku: paralizirajući osjećaj da nisu dovoljni takvi kakvi jesu i da će, ako prestanu biti „korisni“ ili „ugodni“, ostati potpuno sami.
Povratak sebi za Anu je počeo onog dana kada je shvatila da njezino stalno „da“ drugima zapravo znači jedno veliko „ne“ njezinu miru. Promjena ne dolazi preko noći, ali postoje konkretni koraci koji pomažu:
Najvažnije od svega je shvatiti da postavljanje granica nije čin agresije prema drugima, već čin ljubavi prema sebi. Kada prestanemo trošiti svu svoju energiju na to da druge učinimo sretnima, napokon nam ostaje dovoljno snage da usrećimo osobu koja je cijelo to vrijeme bila zanemarena – nas same.
Ana polako uči da svijet neće stati ako ona nije uvijek dostupna. Shvatila je da je ljudi koji je uistinu vole cijene zbog toga tko ona jest, a ne zbog usluga koje im čini. Razumijevanje toga zašto imamo potrebu udovoljavati drugima oslobodilo ju je tereta koji je nosila godinama. Danas, njezino „da“ ima težinu, a njezino „ne“ joj donosi prijeko potreban mir.
Želite li da vam pomognem osmisliti kako točno reći „ne“ u nekoj situaciji koja vas trenutno muči, a da se pritom ne osjećate loše? Kontaktirajte me i dogovorite prvi coaching sat.
