Prosinac je u našim domovima oduvijek bio mjesec velikih spremanja. Dok se bliže božićni i novogodišnji blagdani, u mnogim obiteljima kreće nevidljiva utrka s vremenom u kojoj sve mora biti savršeno. Sjećam se svog djetinjstva i slike mame koja prije Božića neumorno glanca kuću. Prala bi se posteljina, deke, zavjese; čistili bi se oni najskriveniji kutovi soba koji bi na red došli možda još samo jednom tijekom godine – za Uskrs.
Iako nismo bili posebno religiozna obitelj, ta su dva razdoblja u godini bila svetinja za čišćenje. Kao da nam je u najavu dolazila stroga inspekcija, pa je sve moralo biti tip-top. Isti se scenarij odvijao i u kuhinji. Mama bi pripremala posebna jela, ulagala nadljudski trud i pekla barem tri vrste kolača. No, zanimljivo je da se danas, godinama kasnije, ne sjećam toliko mirisa i okusa tih kolača. Umjesto toga, u tijelu još uvijek osjećam onaj poznati grč. Čak i nakon godina rada na sebi, i dalje me povremeno stegne taj imperativ da „sve mora biti savršeno“.
Upravo me taj osjećaj nagnao da se zapitam, što na kraju ove 2025. godine zapravo želim „počistiti“ iz svog života? Koje su to neugodne emocije koje još trebam proraditi kako bih u novu godinu ušla s osjećajem istinske lakoće?
Često trošimo sate glancajući prozore i polirajući svaki kutak doma, dok istovremeno u sebi nosimo „prašinu“ nakupljenu godinama. Zadržavamo je jer nas nitko nije naučio kako je očistiti. Važno je razumjeti da emocije koje nazivamo negativnima zapravo nisu naši neprijatelji, već glasnici koji nas pokušavaju upozoriti na nešto što traži našu pažnju. Ipak, iz straha od osude ili osjećaja ranjivosti, radije biramo privremenu sigurnost potiskivanja nego slobodu izražavanja.
Istraživanja pokazuju da ovakvo ignoriranje unutarnjeg stanja ima visoku cijenu. Prema podacima objavljenim u časopisu Psychosomatic Medicine, kronično potiskivanje emocija izravno je povezano s povišenim razinama kortizola i povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti. O tome je duboko pisao i Gabor Maté u svojoj knjizi „Kad tijelo kaže ne“, naglašavajući kako naše tijelo preuzima teret onoga što um odbija procesuirati.
Umjesto da izbjegavamo ove osjećaje, trebamo pronaći zdrave načine kako ih transformirati. Prvi korak je prestati ih promatrati kao slabost. Shvatite ih kao energiju koja, baš poput vode, traži svoj prirodni put van. Ako ih ne obradimo na svjestan način, one postaju potisnute emocije koje se počinju manifestirati kroz fizičke simptome: kroničnu napetost u ramenima, upornu nesanicu ili onaj poznati grč u želucu koji me godinama pratio pred blagdane. Zadržavamo ih jer se bojimo da će nas preplaviti, no istina je da nas najviše iscrpljuje upravo napor koji ulažemo da ih zadržimo “ispod površine”.
Mnogi se pitaju kako izbaciti neugodne emocije iz sebe. Da bismo nešto otpustili, prvo moramo priznati da to posjedujemo, zar ne? Zato, idući put kada osjetite neku neugodnu emociju, umjesto da kažete „Loše sam”, pokušajte nježno izgovoriti: „OK, osjećam nešto neugodno.“ A zatim pokušajte biti precizniji. Je li to tuga, ljutnja zbog neispunjenih očekivanja ili strah od tuđe prosudbe? Istraživanja sa Sveučilišta UCLA sugeriraju da samo imenovanje emocije smanjuje aktivnost amigdale, dijela mozga odgovornog za „bori se ili bježi“ reakciju.
Zatim emociju locirajte u tijelu. Potisnuta bol često se skriva u fizičkim senzacijama. Osjetite gdje se ta neugodna emocija nalazi, je li to pritisak u prsima ili možda čvor u grlu? A onda, nakon što ste emociju locirali, dopustite si da je osjetite. Dajte joj dozvolu za njeno postojanje. Umjesto da se kritizirate jer niste „blagdanski raspoloženi“, nježno si kažite: „To je samo strah da će netko komentirati da sam loša kućanica“, na primjer. Tek kada emocija dobije prostor da bude viđena, ona može početi blijedjeti.
Iako ovaj postupak često pomaže, ponekad neće djelovati. U tim slučajevima potrebno je pokrenuti tijelo kako bi se oslobodila emocionalna energija. To može biti kroz duboko disanje, pisanje dnevnika ili čak intenzivnu šetnju.
Nakon što obavimo to unutarnje veliko pospremanje potisnutih emocija, ostaje nam prazan prostor. Pitanje je, čime ćemo ga ispuniti? Metaforički rečeno, kakvo jelo, odnosno kakvu novu godinu želite zakuhati sebi?
Zamislite svoju budućnost kao recept koji tek trebate napisati. Koje začine želite osjetiti u tom jelu? Želite li da ono bude poznato i umirujuće, poput bakine juhe koja grije dušu i pruža osjećaj sigurnosti? Ili ste u fazi života kada žudite za nečim novim, nepoznatim i orijentalnim, nečim što će vas izbaciti iz zone komfora i probuditi vam osjetila?
Možda je vrijeme da u svoj „recept“ dodate prstohvat hrabrosti ili žlicu postavljanja granica. Ili pak je ključni sastojak za vašu 2026. mir, bez potrebe da ikome išta dokazujete.
Što god da to bilo, želim vam da si i vi, dok brišete prašinu s polica ili pripremate blagdanski stol, postavite ova pitanja. Neka vam ona pomognu da otpustite sve staro što vam više ne treba i što ste odavno nadrasli. Često sa sobom nosimo terete iz čiste navike, samo zato što nismo zastali i pitali se: „Je li to uopće (još uvijek) moje?“
Blagdani ne moraju biti savršeni da bi vi vrijedili, upamtite to. Savršenstvo je često samo maska za kontrolu kojom pokušavamo umiriti unutarnji nemir. Ove godine, umjesto da glancate svaki kut sobe do visokog sjaja, radije se posvetite glancanju vlastite nutrine. Dopustite si luksuz nesavršenosti i uđite u novu godinu s lakoćom koju donosi samo iskreno otpuštanje.
Želim vam vesele blagdane i najbolju novu godinu do sada!
Vaša coachica Andreja
